Piše: Aleksandar Tutuš
Više od stotinu godina snimaju se filmovi čija se osnovna tema veže za konkretan ratni sukob; bilo da se filmsko ostvarenje bavi opštom porukom o brzini i masivnosti uništenja onog što se stjecalo i stvaralo u značajno dužem periodu, ili se dedukuje iz šireg konteksta zbivanja sudbina pojedinca i prenosi lična drama, možda težinom i odgovornošću komandovanja, besmislom stradanja, ili to mogu biti filmske priče o preispitivanju nacionalnih strategija – dati prednost estetskom sadržaju i ekskluvizitet filmskoj sintaksi u odnosu na propagandističke motive i zatomljavanje apetita dnevne politike može se tek kad je postignut jedan nivo razumjevanja samodogađanja, na političkoj, društvenoj, kulturnoj, civilizacijskoj i istorijskoj pozadini predstavljene situacije Paralelno s tim, tek tada umjetnička ostvarenja mogu imati katarzični, saznavajući, otkrivajući i oplemenjavajući kvalitet koji je svojom univerzalnošću prijemčiv i razumljiv svakoj strani. Do tog trenutka, umjetnost je zaključana u lokalno. Ne isključujemo unaprijed vanredne pojave u umjetnosti koje mogu i prethoditi društvenim promjenama ili ih anticipirati.
Tek 1970. U Sjedinjenim državama prestaje da važi zabrana za necenzurisane i slobodne uvide američke sedme umjetnosti i njenu interpretaciju vijetnamskog rata. Tek onda, kad su vizuelnu propagandu zamjenili filmovi snažnih a ne poslušnih autora, šira javnost je počela biti svijesna obima zla koju je u dalekom svijetu donosila moć čiji su heroji žvakali žvake, pušili “lakistrajk“ i pržili vijetnamska sela umjesto slanine za doručak kojim je započinjao svaki dan sreće i blagostanja u domovini američkog sna. Iako je mnogo naslova, u posebnoj kulturološkoj situaciji u kojoj meka američka moć valorizuje čak i vojni poraz, “Apokalipsa danas“(1979), “Lovac na jelene“(1978), “Vod smrti“(1986) i drugi filmovi, ne samo da progovarajući i preispitujući američke akcije podižu antiratnu svijest u Sjedinjenim Državama, već i objavljuju prekretnicu u poimanju ciljeva ratnog filma.
O. Gojko Perović: Naziv „Oluja“ su smislili oni koji su sproveli zločin, treba je zvati Pogrom
Nekoliko centara industrije ratnog filma pored američkog još od 1915. i jedinstvenog ratnog filma “Na vatrenoj liniji sa Njemcima“, britanski, ruski (sovjetski) su tokom prvog a pogotovo tokom i nakon drugog svjetskog rata ulagali značajna sredstva u ratni film, veličajući pobjedu i herojstvo preporučivali svoja ideološka uvjerenja. Nama je svakako bliža jugoslovenska kinematografija o partizanima i NOB – i, i nije potrebno trošiti prostor o umjetničkim dometima tih filmova, ali prostor utjecaja nikako se ne treba zanemariti. Nedavno su čuveni “Otpisani“ proslavili 50. rođendan i nesumnjivo su predstavljali ikone socijalističke subkulture čitavim generacijama.
Ipak, tek društvena svijest koja se usudila preispitati određene istorijske postupke, poželjno svog naroda, moglo bi se reći da je spremna stvarati, ali i razumjeti umjetničke a ne propagandističke filmove, koji su napravljeni da traju i konstantno uspješno odgovaraju na test vremena, a ne na potrebe jedne dnevne patos politike. Patos politika i patos umjetnost idu ruku pod ruku. Razliku donekle može stvoriti talenat, kad govorimo o filmu, ali trajanje je približno.
Kakva je šansa da se snimi opet nešto slično kao “Turneja“, angažovani antiratni film iz 2008, Gorana Markovića? Zašto baš taj film, koji je u kontekstu društveno – političkih odjeka i tumačenja ponio oreol “drugosrbijanske literature“, prvenstveno jer su Srbi u njemu uglavnom predstavljeni kako tavore zarobljeni u primitivnom doživljaju nacionalnog, agresivno ispoljavajući u svakom trenutku istrebljivačku nastrojenost. “Pobiti“ je glagol koji rabe i u ljubavnim i ratnim okršajima. S druge strane, tipične žrtve tog srpskog “destrojluka“ su Muslimani, koji, eto, volješe sve beogradsko, ali prosto ispališe ih. Ipak, taj film može gledati pripadnik bilo kojeg naroda, jer film u svojoj najvišoj tačci uspostavlja razliku između čistote umjetnosti i besmisla bratoubilačkog rata. U toj najsnažnijoj roli, paralelno se ispoljava i praštanje, i međosobno shvatanje sunovrata i bezizlaza. Politički kontekst, struktura vlasti koja je izvor sredstava takvim tragovima ostavlja priliku da se po njima sudi o njoj dvadeset i trideset godina poslije. Kao što mjerimo umjetničke domete i stvaralačku slobodu u onoj divnoj krletki za sve narode i narodnosti. Ali koja je polučila i “crni talas“ ali i “Okupaciju u 26 slika“ koju savremena patos politika nikad neće poroditi kroz prstenove svojih stvaralačkih odjeljenja.
Gdje spada film Miloša Radunovića? Da li je to dobar film za nekog potpuno neupućenog u ratna zbivanja devedesetih, sa prosječnim kriterijumom? Neću se zadržavati na tome da li hrvatski vojnik kaže flaša ili boca, je li bilo drvenih crkava u Lici i slično, mislim da je važno da li je ovaj film katarzičan, da li bi ga mogao gledati neki Hrvat, kao što mi svi koji smo gledali “Otpisane“ možemo gledati “Das Boot’’, njemački ratni film iz 1981.?
Postavljajući film “Oluja“ na univerzalnu ravan, nije dobar, ali u krajnjoj liniji zaslužuje prolaznu ocjenu. Nije potpuni promašaj zahvaljajući ekpresiji Jove Maksića, koja je u prvoj trećini vrlo histerična, ali nekako se adaptira emotivnim tokovima koje proživljava glavni lik. Većini glumaca nedostaje uživljenost u pogledu, izrazu lica, lica kao zaleđenih ekrana, što je mana domaće produkcije generalno, i što kao uočljiv nedostatak smanjuje snagu dijaloga koji mogu proći, ali su često predvidljivi i bez dubljih konotacija. Solidna je uloga pokojnog Davora Janjića, čiji je lik, usput budi rečeno, jedan klasik iz ratnih filmova, a to je kad se moralno slabunjav lik i kukavica prometne u heroja.
Da li sam mogu da se saživim sa junacima Radunovićevog filma, s obzirom da sam na traktoru u svojim dvadesetim došao u Beograd iz Knina? Ovom filmu vrlo zanimljivo fali atmosfera. To je problematično i sa jednog krajnje alternativnog aspekta. Kako dočarati gubitak svega u jednoj godini , devedesetpetoj, koja je kao rijetko koja bila rodna, jednog ljeta na početku avgusta, kad sunce ne grije nego miluje… brzopleta montaža u prvom dijelu filma upravo tu atmosferu udaljuje od gledaoca, takođe smanjuje osjećaj kolektiviteta koji je bio veoma snažan u Krajini, plemenski, zbog sveukupnog ambijenta u kojem je film sniman. Ambijenta u kojem svi akteri žive u kućama na osami, odvojeno od drugih. Da nije uslovljen patos politikom, koja plaća, već ozbiljnijom potrebom za analizom mjeseci i godina pred odlazak naroda iz Krajine, autor, budući da nije iz tog kraja, ne bi se zadržao na intervjuima s prognanima, koji su tek pojedinačna iskustva, nedovoljna da se dokuče alati za prikazivanje opšteg stanja i kako je sve teklo.
Kako snimiti izgon i nestanak tolikog naroda, a da se ne zagrebe u političke preduslove zbivanja. Sve se desilo u četiri godine. Brzo, munjevito, olujno. Bilo je dovoljno vremena od tad da autor takvog filma napravi otklon od drugog dnevnika Televizije Beograd i te ratne uređivačke politike. Oluja je bila izgon, stradanje, nestanak za Srbe, ali u jednom prekrivenom i neizgovorenom značenju – čudan predah i kazna u isti mah za političku nezrelost, mali odmor od uzaludnosti i besmislenosti u tvorevini premaloj za količinu korupcije, bezvlašća, nepravde i jednom rječju haosa. Da se Srbi od prvih dana devedestih nisu zastrašivali iz Beograda da će ih poklati kao četrdesetprve – da li bi bili dovoljno smjeli da prosudimo, da li bi bili zaista poklani? Lično mislim da bi epilog bio sasvim drugačiji, a za to je bilo potrebno vrijeme i jedan duži demokratski proces, uslijedilo bi to da ni jedna demokratska vlast ne bi bila moguća u punom kapacitetu bez srpskog naroda. Ovako, projekat je uspio za nekoliko godina, o pravim razlozima dogovora nikad nećemo mi mali saznati, ali pop osvetnik upleten u radnju filma Oluja definitivno tom rasvjetljenju neće pomoći.
Zapisi iz tog vremena, pogotovo oni sa umjetničkom težinom rijetki su. No ima jedna knjiga, atmosferična a istinita u isti mah, jedan dnevnički roman Nenada S. Kosovića pod naslovom “Naš trenutak istine, Benkovac 1993“ u izdanju zagrebačke Prosvjete 2007. Ovaj dnevnik, koji je mogao i biti shvaćen kao popis čitanog štiva iz lične biblioteke, ili posni kuvar bijelog monaha, ipak je nešto mnogo više; on je evidencija uzaludnih i u zamku isto jedne patos politike uhvaćenih stanovnika te Krajine, malo južnije, gdje su izbjeglice istjerivale svoje gostoprimce iz sopstvenih kuća, dokoni vojnici krali knjige iz Desničine biblioteke u Kuli Jankovića, a izbori te 93. poništavani sve dok ne pobjedi kandidat Slobodana Miloševića. Ipak, po brojnim svjedočanstvima iz te veoma vrijedne knjige Krajišnici su i tad vjerovali Voždu kao jedinom koji ih može spasiti te uzaludnosti i besmisla unaprijed propalog državnog projekta.
Teško je ne imati sve to na umu a snimati film o Oluji. Sve drugo nas sa traktora pomalo vrijeđa. Iako kadrovi kolone vjerno podsjećaju na te dane u prikolici, na rasprostrtim biljcima iz rodne kuće. I lične tragedije tjeraju suze na oči, jer nesreća je razumljiva na svim jezicima, ali ipak, utisak univerzalnosti ovog događaja izostaje. Najvjerovatnije zbog ugla pristupa izostaće i šira recepcija, što je šteta za ovakvu temu.
Vraćajući se zrelosti društva, i našeg i hrvatskog u procesu međusobnog razumjevanja – jer kad su sitne razlike u akcentu koje se pronalaze kao greške u filmu posrijedi – očito je mržnja duboka a zločini, zločini iz strasti, pošto su razlike gotovo neznatne da bi se oko njih ratovalo, dok ne dođe vrijeme da neki odvažni srpski autor, u slavu muzama ne snimi film o srpskom napadu na Vukovar, a hrvatski o klanju starčadi u Gruborima, ili o torturi u Lori, niti će na dobitku biti umjetnost, a niti narodi – tek patos politika.
