Piše: M. Urvan
Medijski istupi predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića, kada bi se nekako saželi, sveli na suštinsku političku misao koja se izgovara, mogli bi da zvuče kao pokvarena gramofonska ploča koja emituje samo jednu refrensku rečenicu: „Ja sam predsjednik, ja sam predsjednik, ja sam p r e d s j e d n i k“. Time se nesumnjivo odaje Milatovićev carski mentalitet. Tako bi se, da se vratimo, recimo, u doba antičkih tirjana, za svaku neposlušnost ili odstupanje od njegove volje svevišnje slalo na sud.
Milatovićev nekultivisani i, štaviše, visokointonirani verbalni nasrtaj (delikt) na novinarku RTCG-a valjda je doveo u stanje kajanja svakog glasača koji je na predsjedničkim izborima pomislio kako smo u njemu dobili lidera kulture, predvodnika jedne nove političke emancipacije i retorike.
No, tako to biva, svako je kovač svojih izbora, i mi koji smo ga glasali i on koji nas je „preglasao“. Evidentno, naša će politika još čekati na džentlmenstvo i profesionalnost, premda glasovi ne apstiniraju pogotovo kad se razočaraju.
Mimo rečenog, predsjednik je ispao još i komičan, budući da mu demonstrirana autoritativnost pristaje nekako tranjavo, suviše starinski za moderno vrijeme. Baš prevaziđeno.
