Piše: Oliver Janković
Posljednji derbi vječitih rivala ostavlja ukus truljenja u dušama istinskih ljubitelja srpskog fudbala. Ubjedljiv trijumf crveno-belih istovremeno je i ubjedljiv poraz smisla fudbalske lige.
Otvoreno i skriveno favorizovanje jednog rivala (Crvene zvezde) od strane režima, pored katastrofalnog vođenja kluba, najmanje od strane trenera, a najviše od strane onih koji su se poduzeli posla rukovođenja, organizovanja dovelo je do toga da srpska liga danas ima samo jednog „igrača“ svi ostali su tu u svojstvu sparing partnera. Apeli navijača, kao i istinskih i proslavljenih bivših igrača i prijatelja Partizana već su pošli u registar uspomena. Posljednji pokušaji dijela navijača da se sav teret potonuća sada svali na trenera Stanojevića djeluju tako jadno. Pazite, nakon svega, nakon decenijske korozije i despotizma Uprave Partizana, došli smo do jednog čovjeka, kojeg je najlakše smijeniti. Drugim riječima, došlo se u fazu ludila ili nečije ambicije da sakrije stvarno i jedino odgovorna lica. Problem je drastičan, i po svemu signalizuje dubinu društveno-političkog problema i pristupa koji prijeti da razori smisao, svrhu i ljepotu srpskog fudbala.
Milion puta ponovljena fraza da bez moćnog Partizana nema ni moćne Zvezde, i obratno, zapravo znači da bez moćnih Zvezde i Partizana nema ni srpskog fudbala. Nema ni reprezentacije, ne samo zato što su ova dva kluba najveći proizvođači reprezentativnih igrača, već i stoga što se oko njih gradi najveća fudbalska strast i ponos. Vidimo, uostalom, kakva je igra reprezentacije. Vidimo kako se užasna klima širi u koncentričnim krugovima po svim nivoima srpskog fudbala.
Najveća je ironija što svi koji iole prate srpski fudbal znaju u čemu je sadržano rješenje. No, izgleda da se mora probiti duplo dno kako bi se krenulo u pravcu izbavljenja.
