Piše: Milorad Durutović
Denuncijant: (muški rod) – potkazivač, doušnik, dostavljač prijave vlastima, tužitelj, cinkaroš – da je živio prije 76 godina „poslao“ bi još, preko postojećeg broja, 1000 ljudi na Goli otok. Poslao bi u tamni kazamat, redom: talentovane, lijepe, obrazovane, duhovne i religiozne.
„Denuncijant“ još djeluje kao lijepo ime – umije i lijepo, umiljato da se ponaša – možda ga je sam osmislio kako bi prikrio tragove utisnute u pustinji svog trajanja.
Njegovo staro ime, Klevetnik, nije izgubilo ništa od svojih namjera tom malecnom leksičkom inovacijom. Nije, dabome, ni svojim slatkim jezikom izbrisao tragove koji ga do svog mentora odvode. „Klevetnici su sluge satanine“ – na to nas Sveti oci upozoriše.
Ali i pjesnici ponekad zastanu da se pjesmom obračunaju, da pomognu, da opišu kakve su boje oči Klevetnika. Tako, recimo, jedan pjesnik u zametku ovog vijeka pravi čitav repertoar mogućih opisa: obrva, pogleda, načina na koje hodaju ti malecni „skakutani“. Kaže, tako, u jednom komentaru, u jednoj diskursivnoj dopuni, Novica Tadić:
„Nesreća, zloba, beda. Iskušenja. I oni koji nadiru i od kojih se niko ne može odbraniti. Mali zavojevači, uspavani zlikovci. Sećam se jednog, došao je isturajući ramena napred, upitao: ‘Imate li nešto olovke?‘ Odmah se nametnuo tom rečenicom. Knjiga ‘Napast‘ svedoči o toj vrsti prisile. Od nečeg lepljivog i gadnog samo se pisanjem izbavljam.“
Poezija možda nema snagu molitve, ali djeluje ponekad iscjeljujuće. Bar onda kada opominje odakle smo počeli, dokle ćemo stići i u kakvom ćemo svijetu živjeti. Evo jedne takve, Tadićeve, pjesme:
Na drvo su Gospoda popeli,
popeli, raspeli.Među plodovima
Hristovi plodovi
najslađi su.Krstolik i raspet sad je svako
ko se seća
