Piše: Elis Bektaš
U Sarajevu je, neposredno kraj Druge gimnazije, kao spomenički eksponat postavljen tenk T-55. Nešto istočnije, u Beogradu, identičan tenk kočoperi se na platou ispred sjeverne tribine stadiona Crvene Zvezde. Obje te čelične grdosije neuništivi su dokazi entropijske redukcije i posvemašnje propasti društvenog subjektiviteta, humaniteta, ali i značenjskog sadržaja. U cjelosti uzevši – dokazi propasti smisla.
Rat za raspad Jugoslavije scenaristički je događaj koji je, uprkos različitim mitomanskim konstrukcijama koje su se rasprostrle među njegovim učesnicima i njihovim navijačima, od samog početka imao samo jedan mogući ishod – onaj kojim je i okončan. Ratovodstva uključena u taj rat od početka do kraja povlačila su poteze usklađene sa master planom i sa davno projektovanim ciljem razbijanja Jugoslavije i uspostavljanja dva labava kolonizovana saveza na njenom mjestu.
Taj proces još uvijek nije dovršen, no ne treba gledati u kristalnu kuglu pa vidjeti da se on neće dovršavati ratom, već na druge, ekonomski racionalnije načine. Naravno, ne treba isključiti ni mogućnost nasilnih činova, ali oni neće potpadati pod značenjski opseg pojma rata, već to mogu biti režirani incidenti koji će poslužiti kao incijalne kapsle za novi intervencionizam i za meku okupaciju čija je svrha ojačavanje vlasti kvislinga bez okupatora koji danas vladaju najvećim dijelom jugoslovenskog područja.
Elis Bektaš: Politika i Podravkine supe
Oklopnjake kraj beogradske Marakane i sarajevske Druge gimnazije valja posmatrati isključivo kao sisate mađioničareve pomoćnice čija je zadaća da svojim oblinama i svojim vrckanjem odvuku pažnju publike od trika koji opsjenar upravo izvodi, kako bi se taj trik i sutra mogao ponoviti kao čudo pred novom naivnom publikom. Serviranje povijesne mitomanije mlađim naraštajima i buđenje ratničkog duha može se razumjeti s aspekta pragmatizma i interesa vladajućih ili, preciznije rečeno, dominirajućih elita, ali to je ujedno i pristajanje na pragmatizam i interese onih elita koje su Jugoslaviju gurnule u predstavu zvanu rat, koji je i sam imao ulogu već spomenute sisate mađioničareve pomoćnice da bi se, dok široke mase tupo blenu u njene obline i vrckanje grudima i kukovima, lakše obavio trik sa promjenom društvenih i ekonomskih, čitaj: vlasničkih, odnosa.
Svaka idealizacija i svako slavljenje tog rata predstavljaju korak dalje od razumijevanja njegove stvarne prirode. Od njenog razumijevanja, nimalo paradoksalno, najviše se udaljavaju oni koji nominalno imaju najviše razloga za slavljenje i idealizaciju, na primjer Hrvatska koja sve egzaltiranije slavi vojno-policijsku operaciju Oluja, čiju je logističku i političku podršku Hrvatska platila Zapadu vlastitim suverenitetom koji je danas sveden na makabrično klečanje katoličkih zilota na Markovom trgu i na protjerivanje pa čak i kažnjavanje srpskih muzičara.
No to udaljavanje od razumijevanja prirode rata za raspad Jugoslavije, pa samim tim i od razumijevanja sadašnjice, nije ništa manje ni u drugim društvenim i državnim okvirima. I zato su tenkovi kraj Marakane i Druge gimnazije ultimativni dokazi dugoročno samouništavajućeg ludila, ali i duboke pokvarenosti i zastranjenosti onih koji bi da oblikuju društvenu svijest i društveni subjektivitet. Oni sluđenu mlađariju – navijače i školarce – neće načiniti vojnicima sposobnim da sutra brane vlastito društvo, već će neke, ili mnoge, od njih pretvoriti u karikaturalne jurišnike koji brane nekakvu idealizovanu i romantizovanu prošlost koja je u stvarnosti bila supstancijalno drugačija. I koji će sa takvim egzaltacijskim nabojem u sebi sutra postati problem za društvo koje ih je oblikovalo – kad u blizini ne bude neprijatelja po mjeri, ratnički zanos će tragati za najbližom metom, zadovoljavajući se čak i ukućanima ako ništa drugo nema u ponudi.
Dva tenka T-55, jedan kraj Marakane i drugi kraj Druge gimnazije, čak i u tako jadnom stanju, lišeni motora i topovskog zatvarača, svojim gusjenicama gaze i svojim razornim, kumulativnim i pancirnim projektilima uništavaju budućnost. Budućnost koja je, kao i rat za raspad Jugoslavije, davno projektovana i koja ima samo jedan mogući ishod, ali koju će biti lakše i dostojanstvenije podnijeti onome kome gusjenice spomeničkih oklopnjaka nisu simbolički izgazile razum i svijest a njihovi topovi im nisu izbili oči.
