Piše: Elis Bektaš
– Književnici imaju svetu dužnost da istinu o ratu osvijetle i iznesu pred čitaoce, veli mi jedan pisac.
– Rat je stao ima, evo, skoro triedset godina. Hajd ti meni kaži, al pravo i pošteno, koliko si puta za to vrijeme podigao glavu uvis i kazao ah lijepa mjeseca, mašallah?
– Ih, kome je do gledanja mjeseca pod ovim mukama i nedaćama, vajka se on.
– Kako bolan kome, prekorim ga. Pa jesmo li mi džaba i zakurac ratovali da vi sad znate samo blenut u trotoare. I je li tebi jasno da nijedan rat ne može biti toliko ružan koliko mjesec može biti lijep?
– Eh, ti se sad igraš s doskočicama, kaže mi on.
– Kako te bolan nije stid meni nešto kazat za doskočice, a ti čitav rat uzeo i metnuo ga u glavu, pa ga nosaš po kafanama i nudiš kao doskočicu. Nego de ti fino od njega odreži svoj čejrek i nosi sa sobom, a ostatak vrati gdje si našao. Nije ti rat babovina, to je javno i opšte dobro. I ne raste rat na grani pa da ga možeš uzbrati kad ti je ćeif, već valja njegovati onaj što te zapao. Ko štedi, imaće.
– Ti meni ništa ne daš kazat i sve me kritikuješ, žali se pisac, a nije pošteno da se iskustvo rata ne metne u knjigu za buduće generacije.
– De ti meni nešto reci, ali nemoj kazat ono što misliš da ja hoću čut, već kaži onako kako jest. Ti si valjda nekad jebo štagod u životu? pitam.
– Ih, šta štagod, reče on, a osmijeh mu zaigra na kraju usana. Ti si mlad pa se ne sjećaš kakve su tad bile pjesničke manifestacije, nije jebo samo onaj što je zadnji recitovao, pa nije ništa ostalo za njega. A i ženu sam imao pa sam i nju jebo kad nije bila ljuta.
Antonije Kovačević: Nije reč o propagandnom triku, ovo se zaista desilo.
– A bi li ti meni mogao izvadit i osvijetlit to iskustvo kad si jebo ženu? ne posustajem ja sa pitanjima.
– Pa bih, ali ne znam bi li to bilo to, kaže on iskreno.
– Znači, morao bih ti ja jebat tu ljutu pa da shvatim to iskustvo? još jednom upitam.
– Pa eto, tako nekako ispadne, priznade on.
– Znači, ne može književnost osvijetliti iskustvo iz tamnih dubina pičke, a veliš da može osvijetliti ono iz rata, sa svim njegovim tamnim i zaklonjenim mjestima, pitam, a sve mi dođe da se zakocenem od smijeha.
– A što ti ne napišeš štagod o ratu, kad si već tako pametan i kad meni osporavaš pravo da pišem o toj tragediji? pita sad mene ovaj pisac.
– Ništa ja tebi osporio nisam, već te pitam imaš li ti ikakvo sjećanje iz tog rata da mu se možeš puna srca nasmijati? velim ja.
– A bogami slabo, kaže on rezignirano. Ima poneka smiješna zgoda, al onako, gorka i čemerna.
– Pa ako nisi ništa smiješno iznio iz tog rata ti si njega onda izgubio, objasnim mu ja.
– Ne reče ti ništa, hoćeš li onda napisati taj svoj roman o ratu koji je smiješan? pita on opet.
– Ja kad bih te zgode što ih čuvam metnuo u roman, kažem, za njih više ne bi bilo mjesta za kafanskim stolom kad sjednem sa svojim ahbabima da muhabetimo i sjećanja evociramo. Hoćeš i to da mi uzmeš? Kakav si to čovjek, đubre samoživo?
Antonije Kovačević: Nije reč o propagandnom triku, ovo se zaista desilo.
– Tebi bogami sve neozbiljno i sve na šalu okrećeš, reče mi pisac, a gleda me kao da sam mu sarajevsku rok školu opsovao.
– A šta je tebi taj rat uradio pa ti je sve ozbiljno i bez šale? pitam.
– Prepo me, reče on i umalo ne zaplaka, al sve okreće glavu da ja to ne vidim.
– Pa jel te puno prepo? opet pitam, a nešto mi ga žao. Ko jetim se skutrio.
– Pa jest, kaže on i sav drhturi.
– Eh, da si naučio gledat uvis ne bi li mjesec vidio, tebe bi taj strah dosad već prošao, velim. Ničim se strava od rata ne saljeva kao pogledom na pun mjesec i lijepom riječju kao što je, na primjer, mašallah.
– A šta ću kad je magla ili se oblaci navuku? upita on.
– Pa zamisli ga, jebem te smotana. Umiješ li maštat ili si pisac samo onako i zakurac, ko većina? skoro viknem koliko me naljutio.
– Ne pišem ja za djecu pa da maštam, isprsi se on. Ja pišem za zrelu čeljad i zato moram pisati istinu.
– Nema, bolan, na čitavom dunjaluku toliko istine koliko bi je vi ovdje mogli metnut u knjige, odvratih i zaustih da se pozdravim, al umjesto toga samo sebi u njedra procijedih jebo te onaj ko te sa mnom sastavi i pružih korak, a on ostade na onom trotoaru, nekakav još manji nego što je bio i sav poguren pod tim silnim istinama od kojih mu život prođe pola u strahu a pola u čemeru.
