Piše: Oliver Janković
Drugu, pa i treću medalju, zašto otvoreno ne reći (nijesmo babe gatare, niti se baba bojimo) očekujemo od momaka koji tapkaju košarkašku loptu. Šta reći, što već nije rečeno o „već viđenom” finalu između „drim tima“ SAD i „drim-tima” Srbije? Te „već viđene” stvari se često obiju o glavu onima koji previše gledaju u njih, ali moćna srpska košarkaška reprezentacija ima na klupi stručno vođstvo koje zna svaki segment kako igre tako i pobjedničkih i gubitničkih psihologija. Svetislav Pešić je neko ko zna kako da pripremi tim za nošenje tereta „već viđenog”. Osim toga, sa Amerikancima smo već u grupi (kao što je bilo i u Riju) što će svakako smanjiti tenzije pred završni dio takmičenja koji će odlučivati o medaljama.
Pored Pešićevih momaka, tu su i basketaši 3-3 koji brane bronzanu medalju iz Tokija, a svi znamo da im je tada izmaklo zlato. O našim očekivanja u pogledu njihovog rezultata u Parizu dovoljno govori da je Srbija u ovom sportu aktuelni evropski i svjetski prvak, i prva na FIBA rang listi.
Pored momaka na košarkaškom olimpijskom turniru igraće i djevojke Marine Maljković. One iz Rija nose bronzanu medalju, a iz Tokija četvrto mjesto. To je dovoljno ubjedljiv pedigre da, čak i ako od njih ne očekujemo onoliko koliko od momaka, nikad ih ne smijemo odbaciti. Konkurencija među ženskim košarkaškim reprezentacijama jeste žestoka, ali je i izjednačena. Zato, sve će zavisti, kao i kod Đokovića, od trenutnog preklapanja vektora (fizike, duha, psihe i one čuvene „sportske sreće“). A Marina i djevojke imaju iskustva, baš dosta….
