Piše: Ognjen Tadić
Konje istorija ne zanima. Konji, koji su inače predivne i plemenite životinje, prosto po prirodnom zakonu nemaju svijest o istoriji, pa je prirodno da ih istorija ne zanima. Konji nemaju svijest o tome odakle su, ko su im preci, čime su se bavili, kroz koje i kakve bitke su ih jahali, šta su vukli, gdje su orali…
Doduše, imaju neke sposobnosti da određene pojedinosti pamte. Stručnjaci kažu da im u tome najviše pomažu mirisi, jer se navodno preko mirisa prepoznaju, pa čak i komuniciraju. Kada vidite konja koji izgleda kao da je nasmijan, zapravo je situacija u kojoj on povlači svoju gornju usnu kako bi otvorio put do sluznice i bolje osjetio feromone koji mu pomažu u sporazumijevanju, vode ga do hrane i sl.
Konji su naravno u stanju i da nauče određene poslove i komande kojima čovjek upravlja postupcima dresiranih konja. Dresura se obavlja u konjskoj mladosti i tada naučene komande ostaju im za čitav život. Konjima zbog toga nije lako. Često dobiju novog gazdu i svako privikavanje im je trauma. Evo samo ovo malo informacija o konjima dovoljno je da zamislimo o kakvim se traumama može raditi.
Recimo, proda Turčin konja Austrijancu. Konj naučio da ga zbog ljenosti gazda Turčin zove kandžijašem i da mu viče bista, pa je džaba Austrijancu klicati forverc. Još više zabune konju bi pravilo to što je naučio da pravi gazda miriše na sogan dolmu ili doner kebab, a ne na bečke kobasice ili svinjske koljenice. Vjerovatno bi zato takav konj kod gazde Austrijanca izgledao nasmijan svaki put kada bi u blizini osjetio blizinu feromona starog gazde Turčina.
Ipak, iako istorija nije predmet konjskog interesovanja, ljudi su od prvog susreta sa konjima osjetili naklonost, poštovanje i ljubav prema tim životinjama, pa su našli način da im pronađu mjesto u sopstvenoj istoriji. Aleksandrov Bukefal, Kaligulin Incitat, Markov Šarac, samo su neki od njih. Ti konji su ostali poznati po svojoj ljepoti, snazi, izgledu, hrabrosti, ali se u našoj priči nećemo baviti njima, jer mnogo puta neuporedivo obavješteniji pripovjedači rekli su mnogo toga. Bavićemo se samo jednim konjem, poznatim po svom gospodaru i po tome što se u jednom o njegovih pohoda navodno utopio u jednoj našoj rijeci.
Konj i Drina
Da prvo objasnim kako je došlo do ideje da nastane ovaj tekst. Juče se na X mreži uobičajeno zapodjenula polemika o svemu i svačemu, pa i o nekadašnjoj Drinskoj banovini. Pomenuo sam je usput, zajedno sa Zetskom i Vrbaskom banovinom (koga interesuje sama polemika može je pronaći na X mreži).
Ničim izazvan, onako zajedljivo, jedan od učesnika u raspravi mi reče: “Pominjete Drinsku banovinu, pa me zanima kako se rijeka Drina i banovina zvala na starosrpskom, budući da sad nosi naziv po turcizmu? Hvala”. Moram reći da mi u prvi mah nije bilo jasno zašto me to i na takav način pita. Mislio sam da se čovjek zbunio, pa sam mu krajnje dobronamjerno pojasnio da je narodno ime rijeke Drine, odmila, uvijek bilo Zelenika, a ovo zvanično najvjerovatnije nastalo iz staroslovenske riječi “der” (znač. cijepati), da osim Drine imamo i Drenicu, Drim, pa u širem smislu i Dravu, sa sličnim nazivima, te da imamo jednu savremenu riječ “vododerina” (u osnovi ima glagol “derati”), koja je istog porijekla.
Po reakcijama sagovornika vidio sam da je stvoren nesporazum. I tu se sjetih da sagovornik očito misli na jednu od ovdašnjih legendi koja govori o tome kako je turski sultan Mehmed Fatih, u pohodu na kraljevinu Kotromanića, negdje kod Ustikoline krenuo skelom preko Drine, pa mu se nasred rijeke odvezao konj, upao u Drinu i udavio se.
Legenda dalje kaže da je u tom trenutku sultan uzviknuo: “Bu su derin”, a što bi značilo “ova voda je duboka”, te su od riječi “derin” izveli ime rijeke Drine. Lijepo me nasmijalo to čega sam se prisjetio, pa upitah sagovornika radili se o tome i dobih polujasan odgovor da je na to mislio.
Ne bi mi teško da mu pojasnim da je to bajka, bajka kakvih je na stotine i koje služe tome da podvežu ili podrežu istoriju na određenim mjestima kako se dalje ne bi istraživalo porijeklo naziva i stanovništva koje ovdje živi, ali da to blage veze nema sa istinom.
Naime, ne postoji tačan podatak o tome kada je rijeka Drina dobila svoje ime, ali ga je svakako dobila prije dolaska sultana Mehmeda Fatiha na ove prostore. Primjera radi, Kotromanići su u svojim kraljevskim titulama vrlo jasno isticali da su između ostalog kraljevi i Podrinja.
Tako kralj Stefan Dabiša Kotromanić, koji je vladao od 1391. do 1395. godine, nosi titulu “kralj Srba Bosne, Pomorja, Humske zemlje, Donjih Kraja, Zapadnih strana, Usore, Soli i Podrinja”. Dokaz za to su njegove povelje. Ovdje ću navesti jednu od njih, čuva se u Londonu, a koju je uputio braći Vukmiru, Tvrtku i Stefanu Semković 17. maja 1395. godine.
Na samom početku povelje kralj se predstavio punim naslovom titule i njoj naveo “Podrinje”. Sultan Mehmed Fatih rođen je 1432, a umro 1481. godine. Kralja Stefana Dabišu smrt je zadesila 1395. godine. Dakle, Drina je po Mehmed-Fatihovom konju mogla dobiti ime te 1463. godine samo ukoliko je kralj Stefan Dabiša znao da će se Mehmed poslije njega roditi, da će postati sultan, da će pokoriti Dabišine nasljednike, da će konja natovariti na skelu kod Ustikoline, da će se konj odvezati i utopiti, da će sultan uzviknuti: “Bu su derin”, te da će vjerni podanici od tog uzvika nadjenuti ime rijeci Drini.
Morate priznati da je to malo vjerovatan razvoj događaja. Biće ipak da je i na ovom primjeru, kao i na mnogim drugim kojima se srpska istorija i geografija prepravljaju u turske, a potom preko turskih u današnje bošnjačke, desilo ništa drugo do još jedne izmišljotine.
Priča je u svakom slučaju maštovite i lijepa, pa bi među konjima, kada bi je razumjeli, i mogla poslužiti za ponos i isticanje još jednog čuvenog, doduše neimenovanog, pripadnika plemenite četvoronožne konjske rase, ali, složićete se, koliko god da je maštovita, ne bi bila baš i ljudskom ponosu primjerena. Ljudima su ipak primjerenije činjenice, naravno, ukoliko žele da opstanu kao ljudi.
Konji, ljudi i ekonomija
No, ljudi ne bi bili ljudi kada svaku priliku ne bi koristili da na svoj mlin vodu natjeraju, pa tako ni ja ovu šansu neću propustiti a da koristeći se prethodnim poukama ne iznesem mišljenje o jednoj velikoj i aktuelnoj temi.
Naime, bilo ko ko vodi računa o prostornom planiranju teritorija na kojima većinski živi srpsko stanovništvo, mora imati u vidu da je u period od 1929. do 1941. godine postojala Drinska banovina. To je bio prvi put, siguran sam ne i posljednji, kada rijeka Drina nije bila granica, nego, kako se često i pjesnički voli reći, kičma i centralno područje teritorije na kojoj žive Srbi.
Drinska banovina obuhvatala je prostor od Travnika, na zapadu, do Čačka, na istoku, te od Šamca, na sjeveru, do Čajniča, na jugu, a sjedište joj je bilo u Sarajevu. U odnosu na današnju BiH to je dio prostora koji je u naslovima Kotromanića obuhvatao Bosnu, Podrinje, Usoru i Soli. Mora se priznati da se uz dodatak onog dijela Podrinje koji se danas nalazi na teritoriji Republike Srbije, radi o sasvim logičnoj teritorijalnoj organizaciji.
Danas se u prostornim planovima taj prostor najčešće pominje kada se govori o dvije teme – izgradnji prstenastog auto-puta od Beograda, preko Bijeljine, pa do Sarajeva i dalje preko Kotromana, pa do Beograda, te o iskopavanju rude od koje se prave te za budućnost prijeko potrebne baterije.
Potpuno podržavam implementaciju projekta auto-puta i time stavljam tačku na prvu temu. Istovremeno, bez namjere da se na ovoj drugoj temi uključujem u rasprave o ekologiji – o tome ne znam dovoljno, želim da kažem da bi mi bilo logično da se nekakvim planom, zakonom ili ugovorom definiše da ni gram iskopane rude ne može biti izvezen sa ovog prostora, te da svaka eksploatacija podrazumijeva da se ruda koristi u zemlji, u domaćoj industriji koja se bavi proizvodnjom tih baterija bez kojih se budućnost ne može zamisliti.
Ta ideja meni zvuči kao višestruka korist koja istinski vodi razvoju i dovodi do stvarnog profita vezanog za taj vid razvoja, a što je značajno bolja opcija od toga da po ko zna koji put dok mi prodajemo sirovinu drugi uzimaju ekstra profit na finalnim proizvodima.
U suprotnom, isto kao što je ovaj tekst nastao pod naslovom “Konji, ljudi i istorija”, neko bi mogao napisati drugi tekst pod naslovom “Konji, ljudi i ekonomija”, bazirajući tezu na tome da konje ekonomija ne zanima, jer nemaju svijest o ekonomiji i dovoljno im je da su siti na dnevnoj bazi.
To bi već bila prava dugoročna šteta, jer možda je i prihvatljivo da se u nedostatku dokumenata i podataka o prošlosti pričaju bajke i fantazije, ali se ekonomija danas sasvim jasno može i naučno i iskustveno predvidjeti, pa je fantaziranje nedopustivo i neodgovorno.
Izvor: Banjaluka.net
