Piše: Jovan Zafirović
Položivši religije kod profesora Nedeljkovića, stekao sam uslov za četvrtu godinu. Junski je rok. Zloslutne u svakom smislu, i vrlo realne reči, koje iz usta sve zabrinutijih studenata izlaze kao vatra, bude osećaj nelagode. Potištenosti. Besa od koga se vrpoljimo. Svi sikću, preklinjući sve, jer više se ne zna koga konkretno preklinjati. A naravno, preklinje se iz nemoći. I iz istog osećaja. Na kratko pitanje koje glasi “Jesi li čuo”, zna se na šta se misli. I odgovori se, čuo sam, ne daj Bože da je tačno.
Istina, ovde ništa nije tačno. Već dugo. Kao što se dugo i priča o izmeštanju Univerziteta, s tim što se u poslednje vreme sve intenzivnije govori o ponovnoj selidbi. Razume se, negde u centralnu Srbiju. Kao da je ugaona garnitura, pa čas ćeš je ovamo, čas onamo. A oni koji sede na njoj, na pomisao da se izmešta, kao da sede na iglama, ne na dušeku. Međutim, to bi možda i mogla da bude gorka istina, ako je sudeći po trenutnoj politici obračunavanja sa svime što ima srpski prizvuk. A još gorča istina je da niko više ne kaže da nema šanse. Niko više ne kaže da nema šanse.
Samo – ne daj Bože. Od studenata. Profesori ne govore o tome. Makar ne da ih mi čujemo. Zauzeli smo jedini sto u hladu. Bašta “Indeksa” bila bi prazna da nije nas. Podne je. Ako izmeste Univerzitet, kaže S., domovi će postati stecište za prašinu i paukove mreže. Mnoge prodavnice, kafići i butici će staviti katanac. Zgrade fakulteta će zjapiti prazne, a ona koja je započeta može nikada da ne bude dovršena (i nije li to najava proterivanja fakulteta?). Brze hrane će još brže bankrotirati. Sve od nas živi. Od studenata. Mnogi studenti, primećujem, i sada ne šetaju ulicama Kosovske Mitrovice jer ne staju na zemlju, a zamisli kako može da bude… U pravu si, govori S.. Ne znam da li je mislio da sam u pravu na to što studenti ne staju na zemlju, po odgovoru, kao da nije ispratio moj sarkazam. Poštovana gospođa Vida tvrdi da je iz godine u godinu sve manje studenata iz Kosovskog Pomoravlja koji putuju sa njom. Nema ona konkurenciju, nego nema studenata. Nekada su autobusi bili prepuni u odnosu na danas gde takvim scenama prisustvujemo u ekrstremnim situacijama.
Do Labljana se jedva napuni pola autobusa uobičajenim danima. Gde je Kosovska Kamenica gde je početna stanica, a gde Labljane koje je tridesetak kilometara udaljeno. Jun je, i šuška se da sve manje srednjoškolaca podnosi papire za prijemni na fakultet. Vrše se promocije fakulteta, obilaze se škole, ali bezuspešno izgleda.. Čini se, danas se mogu potencijalni studenti animirati tako što će se učiti umesto njih. Ove godine će biti još manje Moravaca. Oni koji ne zaduže indeks, zadužiće pasoš i otploviti trbuhom za kruhom. Ili bar ličnu kartu pa put centralne Srbije. Prožete subjektivnošću replike, oslikavaju situaciju da veliki broj ljudi ne misli na to da je univerzitet jedan od poslednjih bedema srpstva koji je ostao. I to kao dvojka – na klimavim nogama.
Sve je više komentara kako ćemo završiti, nego gde ćemo završiti studije. A i koga briga za mlade Srbe sa Kosova što će ostati nepismeni? Čini se nikoga. Danas se ne traže pismeni, nego poslušni. Da mogu da se ukrcaju u iznajmljene autobuse i vodaju po mitinzima i skupovima podrške. Ne trebaju nikome oni koje ne mogu da vozaju tek tako. Preko puta Filozofskog fakulteta seli smo kolege i ja nakon ispita. Gasimo žeđ što gaziranim što negaziranim vodama. Druga sedeljka u ugostiteljskom objektu za danas. Tek je šesnaest časova, biće makar još jedna. Kako drugčije ubiti vreme? Ponekad je teško i radovati se položenom ispitu. Šta vredi, ako će biti onemogućeno dovršiti studije do kraja onde gde se počelo studirati sa gomilom entuzijazma i isto toliko ambicije. Ulazi pesimizam, ali ne na mala vrata. Da se izmesti, postao bi neozbiljan i onako nedovoljno ozbiljno shvaćen Univerzitet.
U toku priče o tome koliko nam je ostalo ispita da očistimo godinu, koliko smo prijavili u junskom i šta planiramo dalje, jer vidiš kakva je sitacija, dvoje pripadnika KFORa prolaze ne okrećući se ni levo ni desno. Tako bih ustao da ukažem na određene idiotizme, nepravdu koja nas izjeda kao so beton, naivno pomislim, ali setim se da su oni poput kuvarica u menzi kada im se neko požali da je svaki dan ista hrana. One su tu da spreme šta im se kaže. I ovi isto, da urade šta im se kaže. Prošetaju, popiju piće u nekom kafiću, i odu da kontaktiraju porodicu preko video poziva, verovatno, koja je na nekom nesumnjivo bezbednijem mestu. Neko bi izgovorio reči pesme, “…ispod šlema mozga nema.”. Ipak ima i mozga, ali nije on plaćen. Plaćen je stomak.
Ako se, zaista, i obistine reči koje kruže, i Srbima oduzme pravo na obrazovanje, Srbi neće ostati samo bez Univerziteta, već će ostati i bez jedinog delića gradske sredine na Kosovu i Metohiji. Ako se Kosovska Mitrovica, njen severni deo sada može računati gradskom sredinom… A procenti koliko je Srba napustilo Kosovo i Metohiju u poslednje vreme, drastično će se uvećati. Niko zvanično ne govori, a kad se desi (ne daj Bože!), proći će uz nekoliko hitnih saopštenja, konstatujemo. Ili će integrisati i visokoškolsku ustanovu, na kojoj će umesto srpskog pečata, stajati pečat takozvane države da zapečati već zapečaćenu sudbinu mladih ljudi. Kako je krenulo sa zatvaranjem, ne zna se do kada će biti omogućen i rad zdravstvenih ustanova preko sistema Republike Srbije, ali dok funkcioniše i ovako otežano, treba iskoristi priliku da se hitno hospitalizuje ludilo koje preti da parališe dosadašnji, već paralizovan život Srba. Više od jedne decenije govori se da će izmestiti Univerzitet, sada sve intenzivnije, a sve više se o tome i ne govori. Nekada se i verovalo i govorilo da nema šanse. Sada, kada je sve postalo moguće, kada je sve izmešteno “iza prelaza”, kada se sve zatvara, od institucija do ljudi koji se optužuju na pravdi Boga, niko više ne kaže da nema šanse. Niko više ne kaže da nema šanse.
