Piše: Elis Bektaš
Svaka civilizacija, bilo da je riječ o nekoj od onih drevnih i primitivnih ili nekoj od modernih i razvijenih, ima svoj dan predviđen za odmor, koji je kao takav prepoznat čak i u legislativi ali i u običajnom pravu. Bez takvog dana, u kom je tolerancija kršenja javnog reda i mira niža no u ostale dane, jedno društvno ne može pretendovati da bude smatrano civlizacijom, već isključivo njenim prividom, skupom koji je sličniji životinjskoj no ljudskoj zajednici.
Na Balkanu taj dan je, kao i u mnogim drugim zemljama, nedjelja. Čak ni brutalna korporativizacija društva nije uspjela nedjelji oduzeti status dana predviđenog za odmor i okrepu, kako bi društvo spremnije dočekalo početak nove radne sedmice. Juče ujutro uživanje u prvoj nedjeljnoj kafi grubo mi je prekinuo kriminogeni bilmez na nekakvom govnetu od motocikla sa prerađenim auspuhom, koji je od ranog jutra krenuo divljati kroz najuži gradski centar, ne bi li tako privukao pažnju svijeta na svoju ispraznu i suvišnu egzistenciju, manje vrijednu od egzistencije kakve protozoe.
Po ko zna koji put zadnjih godina neuviđavno prenut takvim bilmezlukom iz svojih misli, odlučio sam da se pozabavim brojanjem te incidencije i da utvrdim aritmetičke graničnike kretenluka koji je odavno prerastao u akustični terorizam. Sa brojanjem sam prestao nešto prije podneva, kada sam zabilježio četrdeseti slučaj motordžijskog terorističkog divljanja ulicom koju žitelji Trebinja, ne bez razloga, nazivaju Glavnom. Pod terorističkim divljanjem podrazumijevam turiranje motora kako bi se proizvela buka koja nadilazi vrijednost od 80 decibela, premda debili sa svojim kavasakijima i suzukijima često znaju prebaciti i vrijednost od 100 decibela.
U prosjeku, na svaki sat vremena Glavnom ulicom je prošlo desetak imbecila na motociklu koji su svjesno i namjerno znatno premašivali zakonski utvrđen prag buke regulisan Pravilnikom o graničnim vrijednostima intenziteta buke Republike Srpske koji je na snazi od decembra 2022. godine. Navedeni pravilnik ograničava dopuštenu vrijednost buke u gradskom području kroz koje prolazi saobraćajnica na 65 decibela danju i uveče, te na 50 decibela noću. Zakon o javnom redu i miru Republike Srpske članom 15 definiše načine uznemiravanja građana bukom i propisuje odgovarajuće kazne za počinioce.
Da bi čitalac stekao jasniju predodžbu o kakvoj je pojavi riječ kada se govori o akustičnom terorizmu, neka zamisli nekog ekstravagantnog i ekscentričnog gospodina koji svaki dan šeta gradom odjeven u ronilačko odijelo od neoprena, sa perajama na nogama, maskom na glavi i noseći boce sa kisikom na leđima. Susret sa takvom pojavom izazvao bi sablazan, podsmijeh ili nelagodu, a vjerovatno i refleks da se pozovu nadležne službe da tom nesrećniku pruže stručnu pomoć. A taj je ekstravagantni gospodin i zaljubljenik u ronjenje sasvim bezazlen i svojim čudaštvom ne ugrožava nikog osim možda sebe sama.
Elis Bektaš: Pripovijest o jednom neugodno ružnom i gadnom sitnom djetetu
Bilmezi i akustični teroristi na motorima, međutim, ugrožavaju čitavu lokalnu zajednicu – mnogi gradovi i naselja balkana imaju iskustvo trpljenja tog oblika kriminala i terorizma, a frustraciju njihovih žitelja dodatno uvećava kurcobolja ili pak obična nesposobnost nadležnih tijela, plaćenih javnim novcem, da tu pojavu suzbiju. Buka je izuzetno razoran izvor ugrožavanja zdravlja, ne samo psihičkog već i fizičkog, a divlja vožnja naseljenim mjestom, uz redovno prekoračivanje brzinskih ograničenja, faktor je koji bezbjednost na saobraćajnicama spušta ispod prihvatljivog praga.
Uz sve to, bilmezi na motorima psihički su oštećene jedinke koje vape za stručnom pomoći. Obučeni u motociklistička odijela i na svojim ljubimcima brižno dotjeranim za učešće na moto-trkama, oni nemaju ni muda ni vještinu potrebne za izlazak na stazu u, recimo, Imoli, već svoju inferiorost i gorčinu zbog isprazne egzistencije zatomljuju terorišući druge, ujedno vapeći za pažnjom koja im je očito nedostajala u djetinjstvu. A pritom su dovoljno tupi da ne shvaćaju kako kriminalom iznuđena pažnja nepoznatih ljudi ne može nadomjestiti nedostajuću ili možda čak i izopačenu roditeljsku pažnju iz prošlosti.
Nažalost, društvo je stiglo do tačke u kojoj se zakonski i podzakonski akti doživljavaju kao nužno zlo i kao iznuđeni kompromis sa svijetom, a ne kao izraz svijesti o javnom dobru i o potrebi da ono bude zaštićeno. Sa svih strana dopire egzaltirana papagajska kakofonija iz koje se, kraj bezbrojnih ispraznih ili čak sumanutih fraza, tu i tamo razaznaju nekakvi otužni pokušaji da se progovori o nekakvim uzvišenim idejama čiji obim i sadržaj uveliko nadilazi kognitivne kapacitete govornika, bez obzira da li je riječ o političarima, novinarima, intelektualcima, aktivistima ili ma kojim drugim učesnicima u prostoru javne riječi, ali niko od njih ne usuđuje se da progovori o onome što odista i neposredno ugrožava život i dobrobit.
Klepeće se o ideologijama, o kolektivnim zanosima i idealima, o strahovima i jedinstvima, no sve su to apstrakcije plitko ili nikako ukorijenjene u stvarnosti. Nasuprot tome, život je ugrožen mnogim kontaminacijama, u rasponu od mehaničkog i hemijskog zagađenja, preko zagađenja bukom i duhovnog, odnosno umnog zagađenja u vidu uspostavljanja primitivnih generalizacijskih koncepata, predrasuda i vulgarnih simplifikacija kao vrijednosti, pa do socijalnog zagađenja u vidu korupcije za koju se veoma pogrešno smatra da je privilegija i monopol vladajućih struktura i da ima samo jedan kraj.
Mehaničko i hemijsko zagađenje nužni su trabanti modernizacije života i oni se ne mogu izbjeći – društvo samo može tragati za načinima da ih svede na podnošljivu mjeru i zadrži u tim granicama. Duhovna i umna kontaminacija dugo je taloženi sediment i bilo bi naivno i utopistično očekivati da se ona može suzbiti preko noći. Socijalno, odnosno korupcijsko zagađenje sport je u kom učestvuje zastrašujuće velik dio društva, pri čemu ne postoji supstancijalna razlika štetočinstva između onih koji krčme milione i onih koji podmićuju javnog službenika kakvim sitnim iznosom, pa se ni taj problem ne može rješavati dok se ne oformi kritična masa društvene svijesti koja će uz pamet imati i volju i hrabrost da iskorači iz tog vrzinog kola – što manje građana bude učestvovalo u korupciji, to će biti lakše da se otkriju i sudski procesiuraju oni koji ostanu vjerni toj dominantnoj religiji posttranzicijskih društava.
Buka, međutim, nije problem kog je teško riješiti – za to je potrebno samo malo volje i deontološke discipline među onima koji su javnim novcem plaćeni da se staraju o javnom dobru i javnom interesu, svejedno da li taj posao obavljaju u izvršnoj ili sudskoj vlasti. Zakonodavnu vlast ovdje ostavljam po strani, ona je donijela zakone i propise koji možda i nisu idealni ali koji nesumnjivo pružaju osnov za zaštitu društva od kriminalnih i terorističkih aktivnosti vezanih za buku.
Malo stariji čitaoci sjetiće se vremena u kom je uživanje u duhanu bilo dopušteno čak i u autobusima. Danas je taj porok, koji ne ugrožava samo zdravlje pušača, već i onih oko njega, protjeran iz dobrog dijela javnog prostora, sa tendencijom da se to protjerivanje nastavi i dalje. Kao strastan uživalac u duhanskom dimu, ja lično taj trend pozdravljam, jer smatram da moj užitak ne smije biti ostvarivan nauštrb tuđeg zdravlja i dobrobiti i jer mi je legalizam važniji od poroka. A buka je, zbog svoje fizičke prirode, neuporedivo opasnija od duhana i njegovih otrova. Pritom se pojedincu znatno teže zaštititi od buke jer ga ona dostiže svuda pa čovjek ne može postupiti kao sa neuviđavnim pušačem kojem će kazati da ugasi cigaretu niti može tek tako otići od njega.
Buka je, kao što pokazuju brojne studije, svojevrstan tumor modernih gradova. Megalopolisi i veliki industrijski gradovi buku moraju prihvatiti kao datost i nužnost, jer je ona posljedica upravo onoga što ih čini megalopolisima i industrijskim centrima, ali u provincijama i kasbama ne postoji niti jedna jedina stvarna prepreka uspješnom liječenju te bolesti. Te prepreke postoje samo u glavama i u gaćama društva, a prevashodno u glavama i gaćama onih koji su javnim novcem plaćeni da se staraju za dobrobit društva i da ga štite od kriminala i terorizma, uključujući tu i onaj akustični.
Elis Bektaš: Uputstvo za učešće u dijalogu
Pored opštih mjera za borbu protiv buke, zakonodavac je upravama lokalnih zajednica na raspolaganje dao mogućnost donošenja odgovarajućih odluka koje bi mogle dodatno pospješiti suzbijanje te pošasti. I tu nije potrebno nikakvo umovanje niti naročit trud da se taj posao počne sprovoditi – dovoljno je da se uspostavi koordinacija između nadležnih javnih službi i policijskih tijela, tako da saobraćajna i komunalna policija više ne mogu koristiti nerad one druge kao opravdanje za vlastiti nerad.
Nažalost, umjesto da rade svoj posao, uposlenici javnih tijela, dakle oni koji su javnim novcem plaćeni za svoj rad, često se upuštaju u pokušaj umovanja i diskusije sa građanima koji izravno trpe posljedice njihovog nedovoljno efikasnog i kompetentnog rada, a ponekad se ti pokušaji umovanja pretvore u čitave kaskade jadikovki, tužbalica i objašnjenja da, eto, nisu oni krivi, da bi oni htjeli ali da ne mogu, da imaju neki viši razlozi zbog kojih se ne može…
A već i sama matematika pokazuje koliko je kratkovido i nedotupavno tolerisati šačicu kriminalaca i akustičnih terorista koji sve bahatije krše zakon (upravo dok pišem ove riječi, ispod mog prozora, turirajući i drkajući svoju mašinu, prolazi jedanaesti akustični terorist od početka pisanja ovog teksta, ne pitajući se da li ometaju san nekog tek rođenog djeteta ili odmor nekog bolesnika u okolnim zgradama). Ta šačica degenerika izaziva frustraciju i traumu kod ogromnog broja žitelja grada, pri čemu većina ljudi čak nije ni svjesna da su njihove neurastenije, katkad i psihoze, djelomično uzrokovane upravo tom bukom. Ako sutra ta nataložena frustracija velikog broja ljudi eruptira, kako nadležni javni djelatnici misle da objasne razloge zbog kojih su tolerisali šačicu kriminalaca i tako saučestvovali u zločinu protiv zdravlja i mira građana. I kako misle da odgovore na pitanje s kojim su pravom svjesno i namjerno zanemarivali pozitivne zakonske propise i odbijali da učestvuju u njihovom sprovođenju, na taj način izravno radeći protiv društva, države i nacije, tog trojstva koje počiva na zakonima.
Da bi se shvatilo koliko je problem razmatran u ovom tekstu stvaran i težak, dovoljno je zamijeniti ime spomenutog grada, Trebinje, sa imenom skoro bilo kog drugog grada na Balkanu. Buka i akustični terorizam šačice bilmeza izjedaju mnoge ovdašnje gradove i naselja. Oni nisu uzrok ničega, već su posljedica posvemašnje civilizacijske i društvene propasti, simptom odustajanja od društvenog subjektiviteta i društvene svijesti i dokaz pristajanja na sluganstvo i snishodljivo trpljenje kao način postojanja.
Na kraju ću dodati i to da sam prije neku veče imao priliku razgovarati sa vjerskim službenicima ovdašnje tri konfesije i da su mi se svi požalili na problem o kom je bilo riječi u ovom tekstu, tužeći se da im je često problem da u svojim bogomoljama održe službu zbog toga. Zapanjeno sam ih pogledao i odvratio – strpljivo ću saslušati vaše jadikovke, ali ja nisam adresa koja vam može pomoći. Živimo u društvima koja se diče svojom iznova razbuđenom religioznošću i upravo vi držite ključeve rješenja u svojim rukama. Umjesto da pretresate istorijske traume, čijem razumijevanju počesto niste dorasli, potrebno je samo da javno progovorite o tome što govorite meni za ovim stolom, ali ne metaforički zaumnim jezikom vjere, već jednostavno i precizno, onako kao što se roditelj obraća djetetu. Ako vas nije strah da samjerite i odvagate svoj stvarni društveni ugled i uticaj, učinite upravo to, pa ako vaše javne riječi ne urode plodom onda se zapitajte gdje ste pogriješili i da li je možda još i ranije trebalo da se malo više obraćate javnosti a malo manje domunđavate sa njenim izabranim elitama.
