Piše: Branko Milanović
Bio sam nedavno na večeri s prijateljem i razgovarali smo o tome kako nova epoha koja je tek počela čini da mnogo našeg znanja ili načina razmišljanja o međunarodnim odnosima, ekonomskoj politici, siromaštvu, bogatstvu i drugim stvarima izgleda zastarelo, staromodno, čudno, i ponekad glupo. Razgovarali smo o ljudima čiji su spisi pre dvadeset i više godina bili uticajni i britki, a koji danas nemaju šta da nam kažu osim da ponavljaju ono što smo od njih čuli stotinama puta ranije. I to na najdosadniji i najzamorniji način.
Tako sam pre godinu dana slušao poznatog ekonomistu koji je, u vreme kada je na pomolu bio nuklearni rat između Rusije i SAD ili konvencionalni rat između SAD i Kine, a Gaza bila bombardovanjem razorena u paramparčad, govorio – kao da se ništa nije dešavalo i da smo bili u mirnim danima devedesetih – o saradnji zemalja u borbi protiv klimatskih promena. Neko je ostao u čudu: narodi se spremaju da unište jedni druge i to je jedino čime se bave, a vi govorite o tome kako oni sarađuju u borbi protiv nevidljive nepolitičke sile…
Pročitao sam jedan odlomak iz nove knjige drugog poznatog ekonomiste (nisam imao želudac da pročitam celu knjigu) koja je mogla biti napisana i 2000. godine: isti klišei, isti izvori, isti nabacani komentari, i kao dodatak pominjanje Trampa tu i tamo. Neopevana glupost u današnjem svetu.
To čini da shvatite da su intelektualni uticaji presudno zavisni od svog vremena.
Zatim smo razgovor pokušali da prebacimo na širu priči o intelektualnoj istoriji.
Postoje pisci koji imaju vrlo kratak i veoma vidljiv uticaj u određenom trenutku. Slično onom koji je Juval Noa Harari imao nedavno. Postao je slavna ličnost intelektualne scene. Međutim, spreman sam da se kladim da za deset godina ne samo da ga niko neće čitati (zapravo, niko ga trenutno više i ne čita), nego da ga se neće ni sećati. Pisci poput njega su kao zvezde padalice: nakratko bljesnu, a onda se niko ne seća da su ikada postojale. Niko ih više ne čita, niko ih ne citira: oni su kao komete koje se iznenada pojave, a zatim zauvek nestanu u mraku.
Ali ima i drugih pisaca, druge kategorije, koji takođe postanu poznati u jednom trenutku, ali i ostave za sobom trag. Oni definišu određenu epohu. Kada treba da objasnimo kako su jednu epohu videli savremenici, vraćamo se na njih, citiramo ih – iako ih retko čitamo. Takvi postanu sinonim za doba koje su opisivali. Ako treba da objasnite nekom šta je mislila zlatna kosmopolitska elita u Zapadnoj Evropi i Engleskoj pre Prvog svetskog rata, Norman Ejndžel je vaš čovek. Svi znaju šta je napisao, iako ga danas verovatno niko ne čita. Postao je sinonim za svoju epohu.
Ista sudbina, ili slava, nedavno je zadesila Fransisa Fukujamu. Postao je sinonim za jedno doba. Čak je i naslov njegove knjige nešto što koristimo da definišemo period od otprilike 1990. do 2008. godine.
Međutim, tu je i treća kategorija pisaca koji imaju izuzetnu sreću (ili je možda u njima bilo nečeg više?), čiji uticaj seže mnogo dalje od njihovog vremena. Oni doduše jesu pisali o određenom istorijskom periodu, bili su zabrinuti za probleme svog doba – ali su se fundamentalna pitanja kojima su se bavili nekako ispostavila kao vanvremenska. Za to ne treba da se vraćamo na Aristotela i Platona. Pomislite na nekog bližeg, kao što je Makijaveli.
Kada se pogledaju njegovi spisi, reč po reč, oni govore o usko ograničenim političkim pitanjima italijanskog poluostrva, Francuske i Španije njegovog doba. Napisao ih je da bi dobio podršku ili povratio milost moćnika. Oni imaju sve karakteristike vremena u kome su nastali, vrlo su specifični, ograničeni na mesta o kojima govore.
Ali čudno – ipak – Makijavelijevi spisi su prevazišli vreme i mesto u kojim su nastali. Oni se danas čitaju onako kako su čitani pre sto ili dvesta godina i onako kako će se čitati kroz sto ili dvesta godina. Ignorišemo mesta, vojske i prinčeve o kojima je Makijaveli pisao, koje je pokušao da obrlati, da utiče na njih i ugodi im. Fokusiramo se na „ostatak“, na ono šta priča govori bez obzira na epohu i imena učesnika.
U svemu tome ima mnogo i slučajnosti i sreće. Ali možda ima i nečega što je rečeno a što se prenelo kroz vreme. Možda je u tome i razlog zašto nam nije stalo do većine onoga što je napisano pre dvadeset ili trideset godina i što se ispostavilo da nije vredno čitanja: to je naprosto bila destilacija onoga u šta se tada verovalo, a što se pokazalo nedostatnim kada su nova uverenja pretegnula. Ipak, mogao bi postojati i neki uspavani autor, neko koga smo možda prevideli i ko je, naizgled ograničen na epohu i mesta neoliberalne ere, ispričao mnogo širu priču. Ko je on ili ona?
San je prevazići neposredne istorijske događaje koji se opisuju i napisati nešto što se može primeniti na mnogo drugih mesta i drugih istorijskih okolnosti. Ali dok vreme ne prođe, nikada nećemo znati da li smo u tome uspeli ili ne.
Izvor: Global Inequality and More 3.0
Prevod: RTS OKO
