Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Prije neku noć sam, što bi narod rekao, blejao pored tv ekrana, čekajući kraj teniskog meča Đoković – Museti. I to je trajalo do 03 sata iza ponoći. Isplatilo se. Novak je napravio preokret i od 1 : 2 okrenuo na 3 : 2, prolazeći kroz sve faze očaranja, očajanja, dominacije i frustracije zbog igre koju igra. A i ja sa njim, boreći se sa snom u trenucima kad Novaku nije išlo.
A boreći se i sa pitanjem: šta ja, za ime Boga, radim u ove kasne sate, gledajući dva momka kako svom snagom deru po onom loptici i pijesku sportske arene? U naletima dremeža i momentima kad se Đokovićev poraz činio neizbježnim, pitanje smisla ovog bdenja pred televizorom se pojačavalo. Slijedilo je i ono čuveno: pa dobro šta i ako Novak pobjedi? Kakve koristi za tebe od toga?
Skakanje po mitropolitovom grobu
Međutim, u naletima preokreta i Novakove bolje igre povećavala se i moja budnost, pa samim tim i koncentracija na temu. Meni ova igra, baš treba, u ovom svijetu punom zla. Treba bi nadmetanje među ljudima i narodima. Ono koje podrazumijeva jednaka pravila za sve, i na kraju kojeg će akteri viteški čestitati jedni drugima. Bolje je da navijam za moju ekipu i mog omiljenog tenisera, kako će nadmašiti i nadmudriti druge, nego da posmatram ili prizivam rat, sukobe, stradanja.
Znam ja da to ne isključuje jedno drugo, i da u ovoj godini Olimpijskih igara neće stati ratovi, kao u ono drevno vrijeme. Ali ovdje nije riječ o spoljnim okolnostima, nego o meni. Ja biram, moji prijatelji i najbliži sagovornici biraju, da nam tema budu forhendi i dijagonale, zonske odbrane i presinzi, a ne vojne akcije i diplomatske spletke. I zato biram da ne spavam uz teniski meč, kako ne bih sanjao bombe i političke partije.
Biram Asku, koja svojom igrom spasava život, a ne Vuka koji hoće da ga uništi. Glasam za Novaka i njegov pohod na nove rekorde a ne za odmazde, osvete i rezolucije.
Do čitanja u sljedećem broju
