Piše: Miloš Lalatović
Zadnjih decenija se ukorijenilo jedno veliko licemerje. Da poznate ličnosti i nevladine organizacije na tačno određene datume i tačno određenim žrtvama prave razne performanse, izražavaju solidarnost i simpatiju, a za druge datume i žrtve se prave kao da ne postoje, pokušava se sva krivica prebaciti na njihovo rukovodstvo, umanjivati se žrtva ovih ljudi i itd. Od čega to zavisi? Vjerovatno od mnogo čega, od mentaliteta, propagande, materijalne i nematerijalne koristi, pa čak i zato što je to moderno, kul, u trendu…
Postavlja se pitanje koliko su stvarno ti ljudi empatični na jedne, antipatični na druge, koji liju krokodilske suze na jednim grobovima i za jednim majkama, dok druge ne primećuju, iako su im ovi drugi bliži prostorno, a često i krvno…
Zar, zaista ne vide “brvno u svom oku“, a vide svaki trun u tuđem. A šta ako žrtve koje su nekad oplakivali više ne budu “aktuelne“, ako se reflektori svjetskih medija uklone sa njih i ostave ih u grobnoj tami zapuštenih grobova? Da li će i onda biti zainteresovani za te ljude, ili će se u međuvremenu uloge promijeniti i licemerno farisejski reći “pogriješili smo“…
Kao ono kad je Isus govorio svojim savremenicima “ da smo bili u vrijeme nasih predaka ne bi smo ubili proroke“, a ustvari ovakve osobe predstvaljaju i pretke i potomke u različitim vremenima svog života. Ali u zavisnosti od situacije zauzimaju i različite stavove, a, opet su jedni te isti nepromijenjeni. Radi se o ljudima glumcima, a neki su se stvarno i previše uživjeli u svoje uloge i tako sa tom ulogom propadaju i oni. Uloga ih je ubila. Drugi se većinom prilagođavaju uspješno situaciji. Brže ili sporije mijenjaju ulogu, oblače drugi kostim i ponašaju se kako im trenutni reditelj kaže. Ovakvi ljudi su čas veliki nacionalisti, čas kosmopoliti, pa ovo, pa ono. Možda su u potrazi za pravim sobom. Bilo bi u redu da je ta potraga iskrena, ali kad se nešto glumi, a vjerovatno se i sami ubijede u to, onda je to nešto drugo.
No, dobro, svi smo ljudi, na putu individuacije kako kaže Jung i Jerotić. Treba razumjeti i ovakvo ponašanje i ljude. Svako ima svoje razloge i ne treba osuđivati, a inače je teško shvatiti i sebe, a kamoli drugoga čovjeka.
Čovjek je tajna. Skriva se i od sebe i od drugih. Licemjeri i sebi i drugima. Licemjeri i kad govori o tuđem licemjeru. Možda su upravo to ona Blejkova vrata percepcije, koja “ kad se pročiste, sve će biti onako kako jeste“…
