Potpuno dobronamjerno izgleda predlog PES-a ili Vlade Crne Gore (ako je to uopšte stranačka tema, a ne neka individualna Spajićeva delekovidist) da se dodatnim amandmanima umanji projektovano dejstvo rezolucije UN o zločinu u Srebrenici. Ispostavlja se, izgleda, potrebnim ponoviti ono što sa Zapada papagajski ponavljaju: krivica nije kolektivna nego individualna; i – niko ne dovodi u pitanje dejtonske odluke.
Međutim, isto tako je potrebno podvući dobronamjerni osvrt advokata Markovića povodom teksta Vojina Grubača, a u kome se dovodi u pitanje validnost predloženih amandmana, jer to dovodi do suštinskog čvora: krivica za genocid ne može biti individualna. Genocid, naime, podrazumijeva sistemsku, svjesnu, plansku aktivnost kao i pozamašnu subordinaciju širinom i dubinom jednog kolektiviteta. Kad se radi o genocidu nije riječ o par čudovišta u ljudskom obliku, nego o cijelom jednom sistemu; političkom, vojnom…, koji podrazmijeva što svjesnu, što nesvjesnu kolaboraciju cijelog društva ili njegovog značajnog dijela.
Nagazna mina za Crnu Goru – Rezolucija o genocidu u Srebrenici
Ako je, prema tome, individualna odgovornost u kontekstu genocida – besmislica; ako i dalje, navodno, niko neće da optuži cio jedan narod, onda imamo posla sa institucijama i sistemom čija odgovornost u genocidu više naginje odgovornosti cijelog naroda, nego odgovornosti nekakvih pojedinaca. To što narod ili njegov najveći dio ni u miru, a pogotovo u ratu nije u potpunosti obavješten ili svjestan posljedica djelovanja svojih institucija, poput vojske ili policije, te za njih ne može biti u potpunosti odgovoran, ukoliko te institucije zaista jesu planirale i sprovele genocid, stigma genocidnosti koja se nameće kroz kulturu sjećanja, u ovom slučaju opštečovječansku, je neizbježna. Stoga, pripisivanjem ovakve sistemske i organizovane akcije, neminovno se narodu (kolektivu) daje dijagnoza, koja se, na dovoljno transparentan način, nije dala njegovim istorijskim „koljačima“. Ništa od toga ne osporava da je Vojska Republike Srpske u Srebrenici organizovala nezapamćen zločin, o čijem karakteru se među vodećim svjetskim pravnim ekspertima – a i haške suduje s obzirom na položaj i ulogu tog ad hoc tribunala u međunarodnim odnosima samo su jedni od njih – i dalje vode debate.
No budući da rezolucije koje pokreću velike sile nikada nisu imale mnogo veze sa humanošću i savješću čovječanstva, daleko veći problem od toga kako ko gleda na masakr u Srebrenici jeste zaigravanje novog kola optužbi i provokacija na još neumirenom balkanskom tlu.
Naravno, Markovićeva intervencija ne demaskira zadnje namjere Spajića, koji eto samo vadi poneki kesten iz rasplamsale vatre, nego više ukazuje na zadnje namjere onih koji manipulišu pojmom genocida, i po kojima istog tog genocida nema – tamo gdje ga ima, a ima tamo gdje ga nema.
Redakcija
