Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Premijer Spajić je u dva dana ispalio dva projektila u mozak svojih (bar dojučerašnjih) glasača: prvo najavljenom podrškom glasanju za rezoluciju o Srebrenici, a drugo osudom Rusije da joj je, nekako u opisu posla, da izaziva nemire. Sve izgleda još tužnije uz saznanje da mu je ovo izdiktirano kod g. Šolca dan prije ovih (ne)promišljenih izjava.
Nema ovdje priče o tome šta se zbilja desilo u Srebrenici, koja i kakva kategorija očiglednog zločina(?) – već je jedina tema: kako se tom temom manipuliše! Mislim, i Srbija i Crna Gora usvojile su parlamentarne rezolucije koje su saglasne sa haškom presudom, ali da podržiš rezoluciju koja će na nivo međunarodnog dana sjećanja na genocid uzdići jedno od naših zaklanja, i to prije Jasenovca, Prebilovaca, hrvatske „Oluje“ i drugih srpskih stratišta sve do Kosova? Pa to je zbilja „nož u leđa“ Srbiji i Srbima…
U istim tim danima oglasio se i predsjednik Crne Gore Jakov Milatović sa još beskompromisnijom izjavom od Spajićeve, po pitanju Srebrenice i „genocida“, a na danu svečanosti 50 godina UCG, ničim izazvan, održao odu Veljku Vlahoviću, čije ime je Univerzitet nosio jedno vrijeme.
Pitanje je koliko se aktivista jednopartijskog jednoumlja i propagator ideološkog ateizma može veličati u Crnoj Gori 21. vijeka? Možda nema osnova za kritiku Vlahovićevog lika i djela, ali je bilo osnova da Univerzitet ukloni ime revolucionara iz svoga naziva, pa čemu sada ovaj skok „u nazad“?
Drugo, da li bi partizan Veljko pristao na ovo savijanje kičme pred Zapadom, koju demonstrira predsjednik Milatović? Ovo bezupitno pristajanje na ideologiju genocida? Uz partizanski antifašizam prirodno ide antiimperijalizam, pa se postavlja pitanje kako to sve uklapa naš predsjednik u svom političkom iskazu, kada bez mrvice zadrške priznaje Kosovo, priznaje genocid… i sve ono što mu izdiktira Zapad.
Pa se postavlja pitanje jesu li ovi momci zaboravili ko ih je izabrao i na koje funkcije?
Do čitanja u sljedećem broju.
