Piše: Stefan Mur
Od 1948. godine, Izrael se poziva na Holokaust da bi opravdao prinudno protjerivanje Arapa iz Palestine radi stvaranja jevrejske države. Međutim, sistematski plan za etničko čišćenje je bio kreiran godinama ranije od strane cionističkog fanatika po imenu Josef Vajc. U novembru 1940. godine – osam godina pre osnivanja države Izrael – Vajc je piše sljedeće redove: „Mora biti jasno da u zemlji nema mjesta za oba naroda… Ako Arapi odu, zemlja će postati široka i prostrana za nas… Jedino rješenje je zemlja… bez Arapa. Ovdje nema mjesta za kompromise… Nema drugog načina osim da se Arapi premjeste odavde u susjedne zemlje… Ni jedno selo ne smije ostati, ni jedno pleme… Nema drugog rješenja.“ Vajc je bio „kvintesencijalni Cionistički kolonijalista“, piše izraelski istoričar Ilan Pape. Rođen u Rusiji 1890. godine i doselivši se u Palestinu kao dijete, Vajc je postao uticajni šef Odeljenja za naseljavnje Jevrejskog nacionalnog fonda (JNF) stvorenog da kolonizuje Palestinu kupovinom arapske zemlje za Jišuv (imigrantske Jevreje u Palestini prije 1948).
Kao šef Odeljenja za zaseljavanje zemljišta, Vajc je nadgledao program kupovine imanja od odsutnih zemljoposednika i isterivanje palestinskih zakupaca sa njihove zemlje. Međutim, uskoro je postalo jasno da kupovina malih parcela zemlje neće biti dovoljna da ostvari sionistički san o stvaranju države sa jevrejskom većinom u Palestini. Godine 1932, kada se Vajc pridružio Jevrejskom nacionalnom fondu, u Palestini je bilo samo 91,000 Jevreja (otprilike 10 procenata populacije) koji su posjedovali samo 2 procenta zemlje. Promjena te demografske realnosti zahtjevala je radikalno rješenje na dva načina: prvo, ubijediti britanski mandat u Palestini da dozvoli veću jevrejsku migraciju i, u isto vreme, razviti efikasan program za protjerivanje domorodačkih Palestinaca.
Tajms: Kako britanski konzumenti kokaina finansiraju albanski mini Dubai
Da bi se riješio problem, Jevrejska agencija je 1937. godine osnovala Komitet za transfer stanovništva, kasnije Komitet za transfer u prvoj izraelskoj vladi 1948. godine (ideja je bila Vajcova) da razradi konkretnije planove za iseljavanje Palestinaca i realizaciju njihovog preseljenja u susjedne arapske zemlje. S obzirom na svoje iskustvo u programu naseljavanja, Vajc je bio prirodan izbor za vođenje istaknute grupe od tri člana koju su činili budući prvi predsjednik Izraela, Haim Vajcman, i budući premijer Moše Šertok. Zahvaljujući Vajcovoj opsesivnoj posvećenosti masovnom protjerivanju Palestinaca, postao je poznat kao „arhitekta transfera“ — eufemizam za etničko čišćenje koji će dostići svoj vrhunac u Nakbi 1948. godine. Pozivajući se na Stari zavjet, Vajc prepričava obilazak palestinskih sela u junu 1941. godine s mesijanskim žarom: „Nema mjesta za nas među našim komšijama… stvari idu jako sporo… Oni [palestinski Arapi] su previše brojni i previše ukorjenjeni [u svojoj zemlji]… jedini način je da ih [palestinske Arape] najprije pokosimo, a potom iskorijenimo. Osjećam da je ovo istina… Počinjem da razumijem suštinu ČUDA koje bi trebalo da se dogodi s dolaskom Mesije; ČUDO se ne događa evolucijom, već odjednom, u jednom trenutku…“ (naglasio Vajc)
Iako je Vajcov komitet za transfer osmislio prve sistematske planove za protjerivanje Palestinaca, njihovi korijeni sežu do početka cionističkog pokreta. Još 1895. godine, osnivač cionizma Teodor Hercl je izjavio: „Pokušaćemo da preselimo siromašno stanovništvo preko granice… odričući [Palestincima] bilo kakvu mogućnost zapošljavanja u našoj zemlji.“ Drugi rani cionisti, poput Izraela Zangvila, bili su manje umjereni: „Moramo biti spremni ili da arapska plemena protjeramo mačem… ili da se suočimo s problemom brojnijeg stranog stanovništva.“ Već početkom 20. veka, širom istorijske Palestine već je vladala uzbuna; sukobi između jevrejskih naseljenika i Palestinaca su bili u porastu.
Međutim iskra koja bi zapalila cijeli region bila je Balfurova deklaracija iz 1917. godine kojom se najavljuje podrška Velike Britanije za stvaranja jevrejske domovine u britanskom mandatu Palestine. To je bilo sudbonosno obećanje koje je, riječima pokojnog palestinsko-američkog akademika Edvarda Saida, „dato od strane evropske sile… o neevropskoj teritoriji… u potpunim zanemarivanjem volje autohtone većine stanovnika te teritorije.“ To je Palestinu uvuklo u neprestane sukobe i otvorilo put za Nakbu 1948. godine. Tokom naredne dvije decenije, jevrejska imigracija je porasla od kapi do poplave – samo 1936. godine za 60,000. Kako je sve više palestinskih farmera protjerivano sa svoje zemlje ili sve više siromašilo, otpor je rastao, kulminirajući Velikim arapskim ustankom 1936-39 — tri godine demonstracija, nereda, štrajkova, bombaških napada, sabotaža i krvavih sukoba između Palestinaca i Jevreja, koji su na kraju brutalno ugušeni od strane britanske vojske i Hagane (cionističke milicije). Kada je sve bilo gotovo, ubijeno je više od 5,000 Palestinaca i 300 Jevreja.
Usljed pobune, Velika Britanija je osnovala Kraljevsku komisiju za Palestinu, ili Pilovu komisiju, koja je predložila podjelu Palestine na dvije suverene države, sa arapskom državom koja bi bila pripojena Transjordaniji. Ako bi Arapi odbili da se presele iz jevrejske države, način njihovog odlaska u Transjordaniju bi bio „u krajnjoj instanci prisilan.“ Isto bi važilo i za Jevreje koji bi odbili da napuste arapsku državu. Nije iznenađenje što su Palestinci odlučno odbili podelu dok su cionisti formalno prihvatili plan, tajno čekajući da preuzmu cijelu istorijsku Palestinu. Shvativši da plan nije izvodljiv, britanska vlada je konačno odbacila izveštaj iz 1938. godine. U svom govoru iz 1938. godine, David Ben-Gurion (koji će postati prvi premijer Izraela) je doslovno rekao: „Kada ojačamo… ukinućemo podjelu i proširiti se na cijelu Palestinu… Država će morati da očuva red – ne propovjedima, već mitraljezima.“ Kada je Vajc pristupio Komitetu za transfer, scena za sistematsko etničko čišćenje Arapa iz Palestine je već bila postavljena. Projekat koji je Vajca najviše impresionirao bila je lista koja je uključivala dosijee sela, detaljan registar svakog arapskog sela u Palestini — njihove topografske lokacije, pristupne puteve, kvalitet obradive zemlje, izvore vode, glavne izvore prihoda, vjersku pripadnost, godišta muškaraca i njihovo učešće u Arapskom ustanku.
Za planere vojnih akcija, dosijei sela bili su zlatni rudnik — sveobuhvatan putokaz za etničko čišćenje Palestine koje će biti sprovedeno u narednoj deceniji. Okidač je bila 1947. godina kada su Britanci napustili svoj mandat i problem Palestine prepustili Ujedinjenim nacijama. Ostalo je istorija: 29. novembra 1947. godine Generalna skupština UN usvojila je Rezoluciju 181 koja je predložila podjelu Palestine na dvije očigledno nejednake države — jednu jevrejsku sa 56 procenata teritorije i arapsku od 42 procenta — iako je u Palestini živjelo dvostruko više Arapa (1,2 miliona) nego Jevreja (600,000). Kao i prvi put, Palestinci i sve arapske države odbijaju Plan podjele u cjelosti. Cionisti su bili oduševljeni — njihova vizija jevrejske države postajala je stvarnost i rat sa Palestincima i susjednim arapskim državama je bio na vidiku. „[Josef Vajc] je u rezoluciji o podjeli i predstojećim sukobima vidio povoljnu priliku za pokretanje dugo pripremanih planova,“ piše palestinski istoričar Nur-eldin Masalha. “Njegov dnevnik je pun uputstava da se ne ‘propuste prilike koje nudi rat’.” 18. aprila 1948., oslanjajući se na svoje dosijee sela, Vajc navodi listu sela za koja je smatrao da treba da budu etnički očišćena u prvoj fazi:
„Sačinio sam sažetak spiska arapskih sela koja po mom mišljenju treba očistiti kako bi se kompletirale jevrejske regije. Također sam napravio spisak mjesta koja imaju zemljišne sporove i koja moraju biti rješena vojnim putem.“ Pape opisuje šta se potom dogodilo. Nazvan Plan D, to je bio konačni glavni plan za etničko čišćenje Palestine: „Naređenja su dolazila sa detaljnim opisom metoda koje treba koristiti za prinudno iseljavanje ljudi: organizovano zastrašivanje; opsada i bombardovanje sela i naseljenih centara; paljenje kuća, imovine i robe; protjerivanje stanovnika; rušenje domova; i, konačno, postavljanje mina u ruševinama da bi se spriječilo vraćanje protjeranih stanovnika…“ Kada je sve bilo gotovo, više od polovine domorodačke populacije Palestine, preko 750,000 ljudi, bilo je protjerano; 531 selo je bilo uništeno; na preko 70 mjesta dolazi do masakriranja civila, a procenjuje se da je ubijeno 10-15,000 Palestinaca.
Gledajući uništenje jednog sela, Vajc je zabilježio: „Bio sam iznenađen što me prizor nije pogodio… nije bilo ni žaljenja ni mržnje, jer tako svijet funkcioniše.“ Danas, dok se odvija genocidni rat u Gazi, duh Josefa Vajca nastavlja da živi. Na početku invazije, izraelsko Ministarstvo obavještajnih podataka je izradilo ratni prijedlog za prinudno iseljavanje 2,3 miliona stanovnika pojasa Gaze, koji su sada svakodnevno izloženi bombardovanju i izgladnjivanju, u Sinajsku oblast u Egiptu, gdje bi bili smješteni u šatorske gradove i odakle bi im bilo uskraćeno pravo na povratak. U međuvremenu, rasistički jezik koji izraelski lideri koriste da opravdaju masovno istrebljenje Palestinaca ostaje nepromjenjen: „Borimo se protiv ljudskih zvijeri i postupaćemo u skladu s tim,“ bile su riječi izraelskog ministra odbrane Joava Galanat; „Ovo je bitka, ne samo Izraela protiv ovih varvara,“ izgovara premijer Benjamin Netanjahu, „to je bitka civilizacije protiv varvarstva.“ I „Ne postoje Palestinci, jer ne postoji palestinski narod,“ izjavljuje ministar finansija Becalel Smotrič.
„Postoji iskušenje da se ponovno oživljavanje ideje o iseljavanju… protumač kao posljedica bujanja desničarskog ekstremizma,“ piše Nur-eldin Masalha. „Međutim, takvo odbacivanje je opasno, i valja imati na umu da koncept transfera leži u samom srcu mejnstrim cionizma.“ Plan za etničko čišćenje Palestine je izvorna izraelska greška — koju jevrejski kolonisti ili ne mogu da priznaju, misle da je bila opravdana ili žele da zaborave. Od Nakbe 1948. godine, Izrael je koristio sećanje na Holokaust da utiša svoje kritičare i da osujeti međunarodni pritisak za prekid vatre u Gazi ili za ostvarenje prava Palestinaca da se vrate na svoju zemlju. Ali uprkos pokušajima da opravdaju, umanje ili poreknu svoju prošlost, cionisti nikada ne mogu izbrisati naslijeđe Josefa Vajca odnosno svoju krvavu istoriju. Davno je prošlo vreme da Izrael prizna nehumanost i uzaludnost svog cionističkog projekta.
Stefan Mur je američko-australijski dokumentarista čiji su filmovi dobili četiri Emija i brojne druge nagrade. U Njujorku je bio producent serije za WNET i producent za prajm-tajm program CBS News pod nazivom 48 HOURS. U Ujedinjenom Kraljevstvu radio je kao producent serija na Bi-bi-siju, a u Australiji je bio izvršni producent za nacionalnu filmsku kompaniju Film Australia i ABC-TV.
Izvor: Pearls and Irritations
