Piše: Miodrag Lekić
Nije slučajno da je u neđelju ujutro udarna vijest svih svjetskih medija bio napad Irana na Izrael. Sada se svi pitaju koje posledice slijede na mnogim planovima – vojnim, (geo)političkim, diplomatskim i ekonomskim.
Raspoložive činjenice govore da je Iran lansirao na Izrael stotinak dronova i nešto manje krstarećih raketa. S druge strane, zvanični izvještaji glase da su letjelice presretnute i uništene, a da je svega nekoliko dodirnulo izraelsku teritoriju.
Obje strane su proglasile pobjedu. Izrael je saopštio da je presretanjem letjelica pokazao Iranu i svijetu svoju vojnu nadmoć i da će o daljim vojnim koracima uskoro donijeti odluku.
Uostalom, davno usvojena doktrina Izraela glasi da je ta država u slučaju napada ili saznanja o pripremi napada na nju dužna da odmah reaguje vojnom silom. U tom slučaju nije bitno, zapravo nije primarno, ko je na čelu vlade – Netanijahu, Barak ili već neko treći.
Iran svoju pobjedu vidi u pokazanoj smjelosti i sposobnosti da napadne teritoriju Izraela i time se revanšira za izraelsko bombardovanje iranske ambasade u Siriji 2. aprila, kada je ubijeno sedam članova Pasdaran (Čuvara islamske revolucije), general Muhamed Reza Zahedi i njegov pomoćnik. Ovaj događaj se vezuje i za ubistvo dronom na iračkom aerodromu 2020. generala Sulejmanija, iranskog vojnog komandanata, od strane američkih formacija u periodu Trampovog predsjedničkog mandata.
Iranska strana poručuje da je subotnjim bombardovanjem Izraela, između ostalog, spasavala čast naroda i zemlje, da je zemlja pokazala svoje vojne sposobnosti, i to namjerno u ograničenom obimu.
U svijetu, posebno među saveznicima Izraela, vlada velika neizvjesnost povodom visokih tenzija i mogućeg nastavka oružanog konflikta. Pokušava se uticati na Izrael kako bi odustao od direktne oružane rakcije, uz obećanja o daljoj savezničkoj pomoći toj zemlji.
Nastala situacija je dodatno složena i riskantna u kontekstu rata u Palestini.
Lekić: Crna Gora, opet, između novih nada i starih obmana
Kriza na Bliskom istoku traje već jedan vijek. Od osnivanja države Izrael maja 1948. do danas, arapsko-izraelski konflikt, sada dramatično fokusiran u Palestini, ostaje neriješen, s mnogim međunarodnim uplivima. Njegov ishod ostaje geopolitički rebus.
U tom istorijskom periodu odigralo se mnogo događaja.
Podsjetimo da je značajnu podršku nastajanju Izraela dao i Staljinov Sovjetski savez, koji je novu državu priznao dosta prije SAD. Moskva je u formiranju Izraela vidjela slabljenje britanskog kolonijalizma.
Kasnije će doći do promjene, pa će Sovjetski savez postati saveznik arapskih zemlja, dok će SAD postati, i do današnjeg dana ostati, najveći saveznik Izraela.
Možda treba podsjetiti da su Izrael i Iran u jednom periodu imali dobre odnose. I to ne samo tokom vlasti šaha Reze Pahlavija, perioda kada su vlade Irana i Izraela zajedno izgradile velike cjevovode za transport nafte između Crvenog mora i Mediterana.
Ali, sve je to istorija dvije zemlje koja se odvijala između interesa i odnosa snaga. Sa saveznicima koji su pomagali, a moguće nekada i odmagali.
Šta će prevladati u narednom periodu ostaje da se vidi. Da li sve ide ka pragmatizmu ili ekstremizmu biće možda jasnije već sledećih dana i neđelja.
Opšta je ocjena da je Izrael jača vojna sila. Ipak, potencijali Irana, sve do specifične geografije te zemlje, nisu za potcjenjivanje. Tome se dodaje i uticaj Teherana na antiizraelske militantne – ekstremističke, paravojno organizovane formacije Hezbolah, jemenske Hute, pa sve do Hamasa, koji, istina, ima više pomagača.
Konačno, i međunarodni uticaji su od značaja za ishod ovih opasnih konfrontacija. Nažalost, ovi događaji se dešavaju u vremenu sve manjeg poštovanja pravila u međunarodnim odnosima.
Goli odnosi snaga nisu dovoljni za rješenje međunarodnih konflikata. Pogotovo ne za postizanje pravednih rješenja.
Izvor: Dan
