Na prvi pogled, gotovo svi aktuelni ekonomski pokazatelji Srbije izgledaju odlično – u poređenju s prošlogodišnjom kovid-godinom.
Prema podacima koje emituje Republički zavod za statistiku, u drugom kvartalu, u odnosu na isto razdoblje prošle godine, BDP Srbije povećan je 13,7 odsto, u julu ove godine, prema julu 2020, industrijska proizvodnja uvećana je 7,8 odsto, izvoz izražen u eurima porastao je za sedam mjeseci ove godine 28 odsto, dok je uvoz narastao 22 odsto itd. Međutim, jedan od podataka upozorava da je međugodišnja inflaciona stopa dosegla 4,3 odsto i da je to najviša stopa porasta cijena u posljednjih deset godina. Taj podatak jednostavno upućuje na zaključak da je potrošnja u Srbiji “pregrijana”, pa se postavlja pitanje treba li je početi “kočiti”?
Kod ocjene i procjene podataka o “buđenju inflacije” u Srbiji već uočavamo blago nesaglasje među nadležnim institucijama. Dok iz Narodne banke Srbije dolazi ocjena da je porast inflacione stope “privremena pojava” (izazvana sušnom poljoprivrednom godinom, to jest avgustovskim porastom cijena voća i povrća, pa i svježeg mesa) i da će se ta stopa smiriti “već do kraja sljedeće godine”, dotle se u jednoj publikaciji Republičkog zavoda za statistiku o očekivanim ekonomskim trendovima do kraja godine iznosi procjena da će stopa inflacije postepeno do zime rasti sa preko tri do četiri odsto.
Uzgred, NBS je inflacionu stopu u Srbiji nazvala i “globalnom pojavom” i istakla da je ona kod nas niža od onih u Mađarskoj (4,9 odsto), Rumuniji (5,3 odsto), Poljskoj (5,5 odsto). U ovim zemljama, a tako će možda biti i u Srbiji, očekuje se dalji porast inflacione stope do više od šest odsto.
U stvari, nerealno je bilo i očekivati, čak i u Srbiji, da će cijene ostati u mjestu kada krene postpandemijski ekonomski oporavak “zaliven” velikim državnim subvencijama i privredi i potrošačima. Jer, kako kažu gvozdeni ekonomski zakoni, kad tražnja nadmaši ponudu – cijene rastu. Zato je odavno izmišljen klasični lijek za zaustavljanje inflacije – zaustavljanje potrošnje bez realnog pokrića.
No, nije sve baš toliko jednostavno. Jedan od krupnih problema svake velike konjunkture koju zaliva inflacioni ili pozajmljeni novac jeste svojevrsna “deformacija” u formiranju bruto domaćeg proizvoda, što poslije prolaska takvog talasa ostavlja značajne loše posljedice. Na primjer, nevjerovatan porast građevinske aktivnosti u Srbiji u drugom kvartalu ove godine, naspram istog razdoblja prošle godine (kada radovi uglavnom nisu obustavljani), to jest nominalni porast vrijednosti građevinskih radova 28,1 odsto (realno 22,9 odsto), upućuje na zaključak da je Srbija krenula na suviše velik investicioni zalogaj i da vjerovatno neće moći da ga proguta. Sa druge strane, kada jednom dođe do oseke građevinskih radova (možda neće brzo doći, a možda će doći već sjutra), uprošćeno, mnogi izvođači građevinskih radova i njihovi mnogobrojni “podizvođači” ostaće bez poslova, a mnogi nedovršeni objekti bez platežne publike. Tako će se i inače dugačak period povraćaja ulaganja u infrastrukturu i stanogradnju produžiti unedogled.
Naravno da je u jednoj zemlji koja je najavila opšte političke izbore za proljeće iduće godine, riječ je naravno o Srbiji, gotovo “ludo” predlagati vlastima da počnu da koče ekonomsku konjunkturu zarad zaustavljanja inflacionih očekivanja, to jest zarad buduće dugoročne stabilnosti i zdravije strukture formiranja bruto domaćeg proizvoda. No, pretendente na vlast, stare i nove, nije loše podsjećati da cijena vlasti ima svoje plafone i da su najskuplji izbori koji više liče na građanski rat nego na političko takmičenje.
Dimitrije Boarov
Izvor: Novi magazin
