Priredio: M. D.
U sutonu HH vijeka dodirnuo je nebo, a onda, u rodnoj kući, u 26. godini života, oduzeo sebi život Boris Rižij, posljednji veliki pjesnik sovjetske epohe.
Rižij se rodio 1974. godine u Čeljabinsku. U četranestoj godini postao je lokalni šampion u boksu, sa sedamnaest se oženio, a u devetnaestoj postao otac, a u dvadeset i nekoj postao inžinjer rudarstva, brojeći dvadesetak naučnih radova i oko 1300 pjesama.
Godinu dana prije smrti Rižij dobija Antibukerovu nagradu za poeziju. Na internacionalnom festivalu poezije u Roterdamu dobija status zvijezde, dok u Rusiju postuhumno dobija prestižnu nagradu za književnosti „Severna Palmira“.
Kratak ali pjesničkom slavom ovjenčan život Borisa Rižija mogao bi se razumjeti kao svjetlosni incident u godinama sunovrata Sovjetskog Saveza. U godinama tzv. tranzicije za naraštaj mladih „izgubljenih Rusa“ postojala su dva posla, mladići su tražili poslove tjelohranitelja, a djevojke se bavile prostitucijom. Svijetu ulice i kriminala pripadao je na-svoj-način i Rižij, ali nije bio uličar i kriminalac, već pjesnik koji je saosjećao sa svojom generacijom.
Pjesnik je još pripadao uglednoj i finansijski stabilnoj porodici, ali njegov bunt, saosjećanje sa generacijom, vodilo ga je u neku vrstu dvostrukog života; možda je taj potonuli svijet po ruskim predgrađima bio gejzir njegovog pjesničkog stvaralaštva. Nije poznato da se sâm bavio kriminalnim poslovima, osim što je bio tu: na prizmelju i podzemlju života, dok su negdje „gore“ bile njegove pjesme, o kojima prijatelji sa ulice ništa nijesu ni znali.
Detaljnije poznavanje sa (po)etikom Borisa Rižija u evropskim okvirima stiglo je posthumno, u prevodima na engleski, italijanski, njemački, holandski i srpski jezik. Posthumno je objavljena i njegova treća zbirka „Na hladnom vjetru“ (2001). Prethodno je u Sankt Peterburgu objavio knjige pjesama „I sve takvo“ (2000) i „Ljubav“ (2000). Jedan izbor iz poezije Borisa Rižaja pojavio se u srpskom izdanju pod nazivom „U Rusiji se rastaje zauvek“, a u prevodu Svetislava Travice.
*
Osamdesete, brkate,
Repate i grlate.
Tramvaje jurimo besplatne.
Padaju pahulje neverovatne.
Šipak smo živeli među ljudima.
Tako ti je to, pa ipak, Vovka,
Pogledaj, kakvim je čudima
Ispisana moja vetrovka.
Na leđima Levi’s ušiveno,
West Island na rukavu prikačeno.
Petorubljovka sva iskidana,
Sergeju Žilinu konfiskovana.
13 godina. Stojim u ringu.
Uzbek blista pocrneo na pripeci.
Gubim meč, alʼ ne beri brigu,
Ja ću pobediti u diskoteci.
U klubu ćemo se lepo družiti,
Gusar sam, vetropir od značaja.
Mene će na mostu srediti
Tri huligana iz drugog kraja.
Jutro će sâmo da mi se javi,
Budi me s glavom na šinama:
Po utrobi mi gaze tramvaji,
Tramvaji zvone na krivinama.
Jurimo tramvaje besplatne.
Padaju pahulje neverovatne.
