
Siniša Nikolić, Đinđićev šef kabineta, seća se njegove posete Americi.
Posle ubistva Slavka Ćuruvije, tokom bombardovanja, Đinđić dobija pouzdano upozorenje da je on sledeći. Sklanja se u Crnu Goru i neko vreme posle bombardovanja se vraća u Beograd. Tu počinje hajka, optužbe da je izdajnik, kukavica, zapadni plaćenik koji podržava bombe. Jednog jutra grad je oblepljen plakatima na kojima se vidi Đinđić kako sedi na ramenima Klintonovim, kao njegovo dete.
U Srbiji ranjenoj, porušenoj, poraženoj, pod sankcijama, nema teže uvrede. Đinđić traži od svojih da skinu pažljivo jedan taj poster, da se sačuva. Početkom novembra ide u Vašington, hoće da moli, da objašnjava da su bombe bile ogromna greška, da je to proizvelo patnju, ujedinilo ljude protiv Zapada, bilo kontraproduktivno. Da ubeđuje kako treba ukinuti sankcije, da će tako najbolje pomoći i Srbiji i opoziciji i ugledu Zapada.
Viđa se sa senatorima koji redom ostavljaju utisak da nemaju pojma o našoj stvari. Na kraju ide u Belu kuću i dok čeka prijem sreće se sa Hilari Klinton, koja je ljubazna i upućena. Na kraju ulazi u Ovalnu sobu, počinje razgovor s Klintonom i u nekom trenutku, da ilustruje svoj položaj, vadi poster i pokazuje. Klinton uzima i pažljivo gleda. Onda, zadovoljan, pokazuje svojim saradnicima i uživa: „Evo, vidite da mene ljudi u Srbiji vole!”
Postoje dve mogućnosti tumačenja: Klinton, vrlo inteligentan čovek, ne razume (ili neće da razume) očigledan smisao slike, njegova žudnja da bude omiljen preovlađuje razum. Druga mogućnost je da taj bistar čovek uviđa značenje slike, ali je komentariše ironično. Oba tumačenja, zapravo pokazuju isto. Za svedoka prizivam Sigmunda Frojda. Klinton ne kaže Đinđiću da razume njegovu muku, jer bi to podrazumevalo da, makar na trenutak, sebe zamisli kao lošeg momka, već mu se u pravom frojdovskom preokretu, u ironiji, priviđa ljubav.
A moj krunski dokaz se događa malo kasnije, kada Klinton otvara veliki spomenik sebi u centru Prištine, ispred svog ogromnog murala, preko puta prodavnice koja nosi ime njegove žene.
Tu potrebu, ne samo njegovu već cele Amerike, kosovski Albanci su rano uočili i zatim napravili šta god su želeli. Utvrdili su lekciju dolarima, naročito u Kongresu. Na kraju, zabetonirali sve spomenikom, američkim zastavama, muralima, imenima ulica i prodavnica, nastavili da se uvlače u američki šinjel. Ovaj šef Kosova danas, koji (kao) ne sluša, dobro zna da radi po njihovim dubinskim željama i da će na kraju biti potapšan po ramenu. Po američkim nereakcijama na njegova divljaštva, to je očigledno. Postali su najvernija teritorija na svetu koja služi Vašingtonu. Prihvataju to s poniznim klanjanjem. Oni su zavisniji od američke federalne vlasti nego bilo koja američka država.
Amerika, kao svaka mladica, obožava da je vole. Nema nijednog tako odanog obožavatelja jer je njena arogancija odbojna svima. Ona se tome čudi i veruje da je najlepša i najbolja i da to mora svima da pokaže. Milom ili, još više, silom. Robert Drejper, vrlo ugledan američki novinar, opisuje ešizodu iz Iračkog rata, kada sledeći predsednik Buš mlađi, gleda na televiziji „oslobođenje“ Basre od strane američkih trupa i pita pomoćnika: „Zašto ovi Iračani nisu oduševljeni?“.
Od zemlje koja je izgledala mlado, bila omiljena, lučonoša šarenila i otvorenosti u svakom pogledu, postala je odbojna, prepotentna, arogantna i gluva za ostali svet. Dovoljno je videti njihove ambasade. To su prave tvrđave opkoljene visokim zidovima i nizovima bezbednosnih krugova, usamljene teritorije po kojima hodaju oprezni službenici.
Predstoje im izbori. Imperijom će vladati ili jedan senilni starac ili jedna neuravnotežena neznalica. To su mladoženje za jednu mladu državu koja sebe vidi kao lepoticu dostojnu opšteg udvaranja.
Veoma sumnjam u zaglušujuću mantru da su u međunarodnim odnosima važni samo interesi. Nisu.
Aleksandar Mandić
Izvor: Politika Magazin
