Nema ničeg ni novog ni neobičnog u nastojanjima političkih partija da služeći se licemjerstvom i obmanama biračkog tijela pokušaju doći na vlast i opstati na vlasti. Neobično je što su iz arsenala raznoraznih partijskih laži najgromovitije one laži koje se odnose na državnost Crne Gore.
Evo kratkog spiska političkih laži najvećeg kalibra:
– Ako mi ne učestvujemo u vlasti državnost Crne Gore biće ugrožena.
– Da nije bilo te i te partije i tog i tog političara Crna Gora ne bi postala nezavisna država.
– Te i te partije sa tim i tim političarima ugrožavaju opstanak države Crne Gore.
– Ako se što prije ne obračunamo s tim i tim partijama preko kojih dolaze ti i ti uticaji Crna Gora će skreniti s proevropskog puta.
– Crna Gora će se kad-tad vratiti svojim pravim korijenima jer je njena državnost vještačkog tipa.
Navoditi izvore ovih demagoških i ostrašćenih priča znači na neki način u njima i sam učestvovati. Razuman čovjek to ne radi jer zna od koga potiču te besmislice i šta im je cilj. Cilj im je da se u Crnoj Gori ništa ne promijeni. Cilj im je da se naše društvo ne pozabavi moralom, zakonom, strukom, ekonomijom, kulturom da ne pokuša slučajno svesti račune s prevarantima, pljačkašima, kriminalcima, ubicama. Iza besmislica o ugroženoj državnosti, prisutnim na dnevnom nivou, vješto se skrivaju inspiratori svađa, podjela, podvala baš iz redova onih s kojima je država dužna svesti račune. Uz njih se sa tim besmislicama maskiraju i ljudi neostvareni ni u čemu osim u jevtinom političarenju, istoričarenju, patriotičarenju, slikarčarenju, pjesničarenju, novinarčarenju.. Kvazielite i ljudi instruirani od njih ćerdaju nam dragocjeno vrijeme i mogućnost udruženog djelovanja. Lišavaju nas najvažnijih resursa koji nam kao malom i heterogenom društvu stoje na raspolaganju.
Otužno je što se duže od trideset godina predajemo mediokritetima i njihovim nebulozama o državi. Porazno je što smo pristali da o državi kao zajedničkom životnom prostoru krajnje lakomisleno i autodestruktivno raspravljaju, nadobudni partijci i njihove diletantske sluge. Državom nam se poštapaju u svakom trenutku, na svakom mjestu, pri svakoj sitnici i bilo kojim povodom ljudi željni medijske pažnje, novca i moći.
Zahvaljujući njima Crna Gora uspjela je da obesmisli čak i osnovne atribute kako državnosti tako i prosvećenog društva. Beskonačna raspredanja tema o istoriji i sudbini crnogorske državnosti nikud nas ne vode. Po pravilu te priče ostaju grandomanske, visokopatetične i isprazne. Fantaziranjima i paranojama o značaju „svoje države“ i njene „hiljadugodišnje državnosti“ ispadamo i smiješni i tragikomični kad god se suočimo s konkretnim problemom ili zadatkom koji treba ispuniti u realnom vremenu. Nikako da shvatimo da naša državnost, naši društveni interesi i prosperiteti nijesu vezani za neprozirne tame istorije. Putevi koji nas čekaju ne mogu se pročitati iz crnog gustog taloga zaostalog u ćikarama kafa skuvanih u političkim džezvama ni ovoga ni prošloga vijeka. Savjeti što treba da radimo ne mogu se dešifrovati i prenijeti iz novih delfijskih proročišta Brisela, Vašingtona, Moskve, Pekinga.
Jedini pravi odgovori leže u nama samima koji se svakog jutra budimo i pijemo kafu slušajući vijesti iz različitih izvora. Svejedno je da li te vijesti slušamo u Crnoj Gori, u Montenegru, u Srpskoj Sparti, u operetski poznatom Monteverdeu „Vesele udovice“ Franca Lehara, u prvoj „ekološkoj državi“ na svijetu ili ispod nigdje tako plavog neba ili pak u turistički brendiranoj „Divljoj ljepoti“.
Zato prije no ogluvimo od partijskih zapomaganja nad sudbinom države znajmo da imamo neotuđivo pravo dostojno živjeti u svakoj od navedenih varijanti Crne Gore bez straha od kazne i osude na prisilni patriotizam. Pojedincu pripada pravo izbora na bilo koju od svih mogućih verzija države koja je službeno imenovana kao Crna Gora. Zato podržimo svakog da prihvati Crnu Goru onakvom kakvom je doživljava kroz lično i kolektivno iskustvo jezika i kulture kojoj pripada. Najvažnije bi bilo da pritom pojedinac lično doprinese stabilnosti i napretku Crne Gore mimo otkrivanja i potvrđivanja bilo njenih zakletih „neprijatelja“ bilo veličanja njenih stamenih „prijatelja“. Važnije od svega je da u spoznajama do kojih dođe pojedinac uživa na vaspitan i civilizovan način i da sa njima ni u kojoj prilici ne sokoli hajkače na neistomišljenike i ljude drugih kultura.
Ranko Rajković
