Čovjek je jadno biće. Upotrebljivan i zloupotrebljivan od davnina. Od sila tjelesnih i bestjelesnih. Sve njegove ideale zloupotrebio je sistem. Teško je izlazio iz njega. Svijet je tamnica ljudi.

Prva upotreba čovjeka desila se u edemskom vrtu. Kad je demon preko zmije upotrebio ljude za svoju osvetu prema Bogu. Od tada se formira sistem. Hiljadama godina ljudi upotrebljavaju jedan drugog kao alatke. Nije važno kako se trenutno zove društveni sistem robovlasništvo, monarhija, aristokratija, tiranija, feudalizam, kapitalizam, komunizam. U svakom od njih upotrebljavao se čovjek. Mada, mora se priznati da je čovjek kao kolektivno biće imao vrijednost, individualni čovjek je bio potrošna roba. Ko je ustao protiv sistema kroz revoluciju, umjetnost, nauku i itd, na kraju je i njegova pobuna bila zloupotrebljena.
Svi ti buntovnici od starih dana do danas, kako su starili i savijali kičmu, prilagođavali su se sistemu. Osim onih, koje je revolucija pojela. Ona jede svoju djecu. Može se reći da je jedini društveni poredak svijeta bio konstantno „sistem“. Sve ostalo su samo oblici sistema. Ovakav je slučaj čak i sa religijom. Pa, i sa hrišćanstvom koje se nije prilagođavalo svijetu. Ali hrišćani jesu. Nije lako trpjeti udare svijeta.
Upotreba čovjeka ima dugu istoriju. Ali da ne idemo previše. Vijek u kojem je došlo do njene masovne upotrebe je dvadeseti vijek. Posebno na našim prostorima. Balkanski ratovi, prvi, drugi svjetski rat, noviji ratovi i krize. Ljudi su upotrebljavani kao pristalice neke ideologije, glasači, ratnici, za ovo, ono, a da čak nijesu ni razumjeli namjere svega toga. Dodavale su se nove riječi na stara, početna pravila. Pravila su se vremenom sasvim izmijenila sa njima i ljudi.
Rok muzičari od početnog bunta sistemu postali su njegovi saradnici, čak i simboli. Bunt protiv britanske kraljice, završio se dobijanjem ordena od nje. Liberali su vremenom počeli da podržavaju konzervativce, ovi druge, da je na kraju ideologija postala besmislena forma.
Idenje po sistemu svijeta je put po zatvorenom krugu, kvadratu, pentagramu. Dok smrt ne izbaci dotičnog iz sistema, ali se i mrtvi ljudi upotrebljavaju za potrebe sistema. Pamte se i upotrebljavaju, zloupotrebljavaju njihova dobra djela, riječi, revolucija. Njihovi saborci koji su se snašli u novom ruhu sistema često ih koriste za svoje potrebe, najčešće materijalne prirode. Stvaraju decenijama posle smrti, od ljudi alhemijskim postupcima novog-starog čovjeka, u zavisnosti od kape sistema.
Ako postoji jedinstvena ljudska osobina, to je življenje u sistemu i upotreba ljudi od strane istog, kao nekog imaginarnog lika, a niko ne zna, ko je on…
Miloš Lalatović
