Ima li veće ironije nego nagradu OKTOIH, dodjeljivati onome ko ne zna šta je Oktoih! Ko ne zna, ili još gore – ko neće da zna, da je to nagrada koja nosi ime jedne od najviše korišćenih bogoslužbenih knjiga u pravoslavnom bogosluženju – zbornik crkvenih pjesama, posvećenih Vaskrsenju Hristovom, nastao još u osmom vijeku, a koji je sa nepoznatog predloška, štampan u Crnojevića štampariji, tokom 1493 i 1494. godine, kao prava štampana knjiga na slovenskom jugu. Štampanje njegovog prvog dijela „Oktoiha prvoglasnika“ (od prvog do četvrtog glasa) a završeno je 4. januara 1494. godine, ćirilicom, na srpskoslovenskom, odnosno crkvenoslovenskom jeziku.
Pored Oktoiha prvoglasnika, u Crnojevića štampariji štampani su i Oktoih petoglasnik (od petog do osmog glasa), Psaltir, Molitvenik i nesačuvano Četvorojevanđelje. U pitanju je, dakle, komplet najpotrebnijih knjiga u pravoslavnom bogosluženju, a razlog za njihovo štampanje u tom vremenu nalazimo u predgovoru Oktoiha prvoglasnika:
„Bog kome se klanjamo u Trojici, blagoizvolio je ispuniti svoju crkvu raznim knjigama. Videv ja pravoslavni hrišćanin, Božji štićenik, gospodin Đurađ Crnojević, da su crkve prazne, bez svetih knjiga, radi naših grijehova, pljačkom i uništavanjem agarenskih sinova, nastojah predano, ispunjen Svetim Duhom i ljubavlju prema božanstvenim crkvama, i napisah ovu dušespasnu knjigu Osmoglasnik u slavu trosunčanog u jedinstvu klanjanog Božanstva.“
Od štampanja ove dušespasne knjige teško da ima plemenitijeg i značajnijeg poduhvata u istoriji srpskog naroda, niti nagrade sa ljepšim imenom.
Oktoih i ostale bogoslužbene knjige štampane u Štampariji Crnojevića, kao i one štampane u Veneciji, u Štampariji Božidara Vukovića, u Goraždu i drugim, manjim štamparijama toga vremena, sačuvale su našu Crkvu i Pravoslavlje na ovim prostorima, a Crkva narod. Nije, dakle, najvažnije znati da je to prva štampana knjiga na slovenskom jugu (time se možemo hvaliti i ponositi). Mnogo je važnije razumjeti šta je ta knjiga značila u svom vremenu. Dočim, kako to objasniti mladim ljudima ako ima se ne objasni šta ona sadrži i čemu služi i, uopšte – kakva je uloga Crkve i Pravoslavlja u istoriji i kulturi srpskog naroda.
Nažalost, danas vjerovatno nema nijednog đaka u našim školama niti studenta na fakultetima (izuzimajući bogoslove i teologe) koji zna valjano pročitati ijedan stih iz te knjige, a pitanje je koliko ih je imalo priliku i da je uopšte bilo kada vide. Ne znaju to, nesumnjivo, ni većina onih koji su nagrađeni nagradom sa njenim imenom. Krivica zato svaljena je na Vuka Karadžića, koji nas je, navodno, nametanjem narodnog za književni jezik i reformom ćirilice, odvojio od crkvenoslovenskog – jezika i pisma naše srednjovjekovne kulture i književnosti. Razumije se, najlakše je sopstvenu krivicu prebaciti na drugoga. Nije Vuk nikome zabranio da uči crkvenoslovenski jezik ni staru ćirilicu. Naprotiv, on je prvi i najtačnije, i definitivno, razjasnio i utvrdio pravilno čitanje naših drevnih rukopisa i knjiga, pisanih srpskoslovenskim jezikom, odnosno srpskom redakcijom staroslovenskog jezika, jer je to već u njegovom vremenu bilo zaboravljeno. Nije Vuk odbacio srpskoslovenski (svetosavski) jezik, na kome je nastala bogata srpska srednjovjekovna književnost, sve od Miroslavljevog jevanđelja do Crnojevića Oktoiha. Taj jezik u njegovom vremenu već nije bio u upotrebi u našoj književnosti, skoro cijeli jedan vijek. Čuvao se samo u crkvi, pa ga je i tamo sredinom 18. vijeka smijenio ruski crkvenoslovenski. U književnosti se koristio jezički amalgam zvani slavenosrpski jezik. Godine 1726. odlukom Ruskog Sinoda, a na molbu mitropolita Mojsija Petrovića, u Beograd je poslat Maksim Suvorov kao učitelj latinskog i slovenskog jezika. Suvorov je donio veliku količinu ruskih knjiga: sedamdeset slovenskih gramatika, i četristo bukvara. On je tada osnovao prvu srpsku školu u Sremskim Karlovcima. Tako su postavljeni temelji slavenosrpskom jeziku na kome će se razvijati srpska pismenost sve do sredine 19. vijeka. Dakle, to što su Srbi zaboravili srpskoslovenski jezik i što ga nikada nijesu uvrstili kao nastavni predmet u svoje građanske škole, nije kriv Vuk. Ali, i da jeste, zašto se za dva vijeka niko ne nađe da ispravi tu njegovu krivicu?
Hvalimo se, s pravom, i Miroslavljevim jevanđeljem i Oktoihom, ali zašto se, recimo, naše Ministarstvo prosvjete nikada nije potrudilo da objavi makar reprint, odnosno fototipska izdanja tih knjiga i da ih dostavi školskim i gradskim bibliotekama, da ih učenici i nastavnici mogu makar vidjeti pa, možda, nešto iz njih i pročitati? Objavljivalo je i trošilo pare na koješta (čak i Pravopis tobožnjeg crnogorskog jezika), ali se nije sjetilo da preštampa Oktoih. Hvale se, licemjeri, tom knjigom kao da su im je djedovi pisali, ali je ne puštaju u đačke učionice upravo iz onih razloga zbog kojih je ona i nastala: što je, eto, tu „svetu knjigu“, kako je zapisano u njenom predgovoru, „naštampao …pravoslavni hrišćanin… ispunjen Duhom Svetim i ljubavlju prema božanstvenim crkvama“! Kao takvu, valja je držati što dalje od domašaja učenika, kao i sve drugo što se tiče crkve i religije. (Ne treba zaboraviti da se u ovdašnje srednjoškolske nastavne programe iz književnosti prvi put uključuje nekoliko odlomaka iz Biblije, tek 1992. godine.)
Ali, da ironije bude još veća, od osnivanja nagrade Oktoih (1970), koja se dodjeljuje za izuzetne rezultate u oblasti vaspitanja i obrazovanja u Crnoj Gori, većina njenih dobitnika imala je dijametralno suprotne kulturno-ideološke nazore od onoga što ova knjiga, svojim sadržajem, namjenom i ulogom, predstavlja u prosvjetnom, kulturnom i duhovnom životu srpskog naroda. Da li se u vremenu svevlasne KP, neki nastavnik, viđen u crkvi, mogao pojavio kao konkurent za ovu nagradu, a od 2000, sve do danas – da se nije dokazao kao sljedbenik novocrnogorske političko-ideološke koncepcije bivšeg DPS-režima? Lojalnost anticrkvenim i bogoboračkim partijama kao što su KP, DPS i ostali njeni zaperci, bila je, više od sedamdeset godina, glavna referenca za dobijanje nagrade sa imenom jedne od najvažnijih bogoslužbenih knjiga u Pravoslavlju. A da je i danas tako, najbolje nam govori primjer ovogodišnje laureantkinje, peofesorice fizike iz Nikšića, koja je 2004. godine, bez imalo dvoumljenja, zgrabila radno mjesto svoje koleginice, prof. Lalatović, koja je, kao savjestan pedagog i odgovoran intelektualac, ustala protiv institucionalnog progona iz naših škola imena jezika i pisma na kojima je štampan Oktoih, i zato dobila otkaz iz nikšićke gimnazije. Tim postupkom uvažena laureantkinja pokazala je svoj odnos i prema svojoj profesiji i prema vrijednostima koje u našoj kulturi i duhovnosti predstavlja Oktoih Crnojevića. Posebno – prema DPS-režimu i njegovoj zloćudnoj namjeri da sprovođenjem identitetskog inženjeringa zatre istorijsko i duhovno biće Crne Gore, zapravo – sve ono što je čuvao i sačuvao Oktoih.
Njenim nagrađivanjem nagradom sa ovakvom simbolikom i značajem, svi koji su učestvovali u tom poduhvatu, počevši od predlagača (direktora matične škole čije je „mišljenje“ i „procjena uspješnosti rada nastavnika“[1] prevashodan kriterijum za njenu dodjelu), do žirija i ministarke prosvete, koja je njihovu odluku potpisala i besjedom na uručenju pritvrdila, stali su na stranu (svjesno ili ne – svejedno) raskolničke DPS-ambicije, koja je, uostalom, doživjela žestoku osudu naroda tokom veličanstvenih litija, 2020, i na kraju – bila poražena na izborima u avgustu iste, a još žešće u junu, 2023. godine.
Pravo reći, u svemu tome najmanji je krivac nagrađena profesorica, koja ima pravo na svoja ubjeđenja i opredjeljenja, i vjerovatno je ispunjavala sve kriterijume tražene konkursom Ministarstva prosvjete. Doduše, kako je svojevremeno govorio čuveni profesor Radoslav Bošković, da bi neko bio uspješan naučnik potrebni su: „talenat, rad i etičnost“. To, razumije se, važi i za uspješnog nastavnika i svakog stvaraoca.
Ali u Konkursu za dodjelu ovog odavno iskompromitovanog, mada državnog priznanja, nema tog trećeg, za nastavnike, ipak – najvažnijeg kriterijuma.
[1] Konkurs Ministarstva prosvjete, objavljeno 11.11. 2022.
