Malo je pisaca u Crnoj Gori koji odolijevaju brzom štampanju knjiga. Potreba da sve što napišu pod hitno pošalju štampariji, da se otisne na papir, ukoriči i organizuje promocija, dovela nas je do velike najezde knjiga.
Znamo da čak ni one osvjedočeno dobre knjige ne biraju čitaoce. Dopadaju u ruke ljudima koji ih niti prepoznaju niti cijene. Uz tu knjigama slijedi i nova muka. Na policama prijatelja, kumova, komšija, kolega knjige znaju zabasati u loše društvo. Složene hrbat uz hrbat s bezvrijednim knjigama čame postiđene…
Slijedi odlomak iz priče koju sam napisao i objavio 2006. godine.
Da li se ta priča o sudbini knjiga uopšte i jednoj intrigantnoj knjizi nalazi među koricama loše ili dobre knjige teško je procijeniti jer u Crnoj Gori na sreću ovdašnjeg čitališta nijesam bio konkurentan po pitanju objavljivanja knjiga. Moje knjige nema na ovdašnjim policama da kvari društvo književnom mnoštvu što knjižim kao svoj doprinos obuzdavanju najezde knjiga.
*Odlomak iz priče „Zatečen u prolazu“, autora Ranka Rajkovića, iz knjige Manevarska muzika, „Gramatik“: Beograd, 2006.
Tragajući za ljudima koji će ih uzeti za ruke, knjige su se obrele na ulici. Konkurisale su ostaloj robi. Prepuštene trotoarima grupisale su se u kolonije. U njima su se izmiješale pasmine i žanrovi, izukrštali naslovi i teme, nagomilali tiraži. Svaka knjiga iz mnoštva vrebala je priliku da pronađe svog čovjeka i s njime put ka tihom i suvom domu.
Ko zna otkuda su krenule profesorova i dječakova knjižica i koliko dugo su lutale po tezgama tražeći usvojitelja.
Uostalom, svaka knjiga imala je isti cilj – da privuče pažnju. Svojim porukama pokušavala je raznježiti, uplašiti, ohrabriti, očitati bukvicu, nametnuti se za savjetnika…
Na tom polju knjige su se pokazale kao veoma sposobna i prilagodljiva vrsta. Lako su prodirale u ljudska staništa i tamo opstajale bez problema. Dovoljno je bilo da se probije prva knjiga. Ona bi označila određen prostor i otvorila put drugima. Potpomognute međusobnim razlikama, knjige su nailazile na razumijevanje uskraćenom mnoštvu drugih proizvoda. U kratkom vremenu uspijevale su da uspostave i prošire svoje zajednice.
Potom bi nametnule pravilo neizostavnog prtljaga. Nigdje i nikud bez knjige.
Poslije toga, knjigama nijesu mogla nauditi ni renoviranja kuća i stanova, ni selidbe domaćina, ni promjene vlasnika, ni prirodne katastrofe… Na njih se mislilo i u najtežim trenucima. Spasavane su, čuvane, ostavljane u nasleđe i amanet.
Nije se vodilo računa samo o starim, već su se bez imalo podozrenja prihvatale i nove knjige. A one su dolazile sa iznenađujućih adresa.
Započeti razgovori, nedovršena čitanja, prozirna sjećanja, ushićenosti i razočaranja, snovi praćeni znojem – osmjehom takođe, halucinacije, unakrsne besmislice, manevrisanje riječima – budalasto i slavodobitno, sirova zasijecanja perom, zakrpe bez traga u mjestu i datumu, fini prepisivački štepovi… koristili su pružene šanse i pretvarali se u knjige.
U posljednje vrijeme knjige su se množile kao gradske životinje lutalice. Veći broj prouzrokovao je veći priraštaj. Bilo ih je sve teže izbjeći.
Dovoljna je bila mala pukotina da se knjiga provuče u određeni prostor, pronađe podesno mjesto i zaposjedne ga veličinom svoga formata. Položena ili uspravljena, pripila bi se uz neku od svojih knjiga, rodica i obezbijedila sebi sigurnost.
Samo su se varvari usuđivali krenuti u pohod na knjige. Uništavali su knjige i njihova legla. Bez zazora su gledali slovima u oči i mačem presjecali duga i mirna razdoblja priče. Ognjem su čistili poprišta. Za njima su ostajale paljevine i pepelišta, papir pretvoren u lebdeće čestice i jedno jedino slovo. Slovo o pohodu. Međutim, to slovo o stradanju je bilo dovoljno jako da izrodi mnoštvo novih knjiga i osveti se pobjednicima. Vrijeme varvara je prošlo a knjige su opstale.
Pretpostavlja se da su varvare svojom lukavošću preobratile upravo knjige. Promijenile su ih, kako bi sačuvale same sebe. Poslije nestanka varvara, knjige su odahnule. Nijesu više imale neprijatelja.
Ispostavilo se, doduše kasno, da je nedostatak neprijatelja postao i najveći problem knjiga.
Knjige se nijesu razboljevale, nijesu starile, nijesu mogle biti kastrirane, pregažene vremenom, pa čak ni fizički eliminisane. Habanje ih je činilo vrednijim dok je njihovo eventualno spaljivanje proglašavano najvećim svetogrđem. Kajanje zbog varvarskih napada i starih izloženosti vatri i dalje je bilo svježe.
