Zanimljivo je kako se nekada, na dva različita kraja svijeta, dese neke koincidencije koje bi bilo zanimljivo detaljnije analizirati, a nažalost ih rijetko ko uopšte i notira, uprkos svim silnim pričama o globalizaciji i kako se cijeli svijet nalazi u monitoru mobilnog telefona.
Prošle godine pisac Goran Petrović (1961), koga mnogi smatraju najistaknutijim savremenim srpskim piscem, u istom je danu objavio dva romana. To je neobično samo po sebi, ali je još neobičnija činjenica da je to učinio punih šesnaest godina nakon svog neposredno prethodnog objavljenog romana, dakle, poslije više od deceniju i po romaneskne pauze u objavljivanju.
Praktično u isto vrijeme pisac značajno stariji od Petrovića, ali takođe neko koga mnogi u Americi smatraju najistaknutijim savremenim tamošnjim piscem, Kormak Makarti, dakle, punih šesnaest godina nakon svog neposredno prethodnog objavljenog romana dakle, poslije više od deceniju i po romaneskne pauze u objavljivanju, publikuje u razmaku od šest nedjelja dva romana: “Putnik” i “Morska zvijezda”.
Kao pisac u naponu snage Petrović je svoja dva prošlogodišnja romana najavio kao dijelove veće sage koju će u narednim godinama sukcesivno objavljivati. Nažalost, dva prošlogodišnja romana Makartijeva bila su njegov oproštaj. Umro je 13. juna ove godine, trideset i sedam dana prije nedoživljenog devedesetog rođendana.
Ljudski oslonac
“Dužnost i povlastica pjesnika, pisca je da pomaže čovjeku da izdrži, snažeći mu srce, podsjećajući ga na hrabrost i čast, i nadu, i ponos, i saosjećanje, i samilost i žrtvu. Pjesnikov glas ne treba biti samo bilješka o čovjeku; on može biti i jedan od oslonaca koji će mu pomoći da izdrži i pobijedi”, kazao je, među ostalim, Vilijam Fokner primajući Nobelovu nagradu. Ove bi riječi kao svojevrstan književni program vjerovatno prihvatio i pisac koji je po sudu mnogih poznavalaca američke književnosti pravi Foknerov nasljednik. Radi se o Kormaku Makartiju.
Foknerovo prisustvo u Makartijevoj biografiji simbolički je izuzetno značajno. Još sredinom šezdesetih godina Makarti je za svoj prvi roman “Čuvar voćnjaka” dobio Foknerovu nagradu. U priči o objavljivanju ovog romana ima takođe nečeg foknerovskog. Naime, Makartijeva pretknjiževna biografija je sama po sebi – kako se to kaže – američka.
Rođen je 1933. godine u državi Rod Ajlend, ali je odrastao u Tenesiju. Studirao je na jednom od tamošnjih univerziteta, ali nije diplomirao. Nekoliko godina proveo je u vazduhoplovstvu američke vojske. Nakon što se oženio i dobio sina napisao je već spomenuti prvi roman, a rukopis je poslao vjerovatno najznačajnijoj američkoj izdavačkoj kući – “Random Haus”. Nije bila riječ o nekoj nezaježljivoj ambiciji, godinama kasnije Makarti će izjaviti da je “Random Haus” onomad bio jedina izdavačka kuća za koju je uopšte čuo. Nije teško zamisliti kako bi se danas proveo prvenac nekog anonimusa u takvom izdavačkom gigantu, bez podrške neke literarne agencije i masmedijske logističke pripreme. U ono je vrijeme, međutim, u “Random Hausu” radio legendarni Foknerov urednik Albert Erskin. Erskin je, naravno, prepoznao Makartijev talenat i tako je započeta jedna od značajnijih bibliografija novije američke književnosti.
Granica
U naredne tri decenije Makarti će se razvesti i ponovo oženiti, a zatim opet razvesti, putovaće po Evropi i po Americi te pisati. Ipak, makar je njegova reputacija u književnim krugovima konstantno dobra, on sve do početka devedesetih neće postati slavan pisac u smislu velikog interesa široke publike za njegovo djelo. Godine 1992, međutim, Makarti objavljuje svoj šesti roman “Svi lijepi konji” i s njim se sve mijenja.
Ovaj roman retroaktivno izaziva i veći interes za njegova prethodna djela, naročito za “Krvavi meridijan” iz 1985. godine za koji mnogi i dan-danas drže da je Makartijev magnum opus. Isto tako, “Svi lijepi konji” postaju i prva knjiga tzv. granične trilogije u koju spadaju i naredni romani:
“Raskršće” (1994) i “Gradovi ravnice” (1998). Ipak, i pored velikog književnog uspjeha do kojeg je, eto, došao pod stare dane Makarti je nastavio živjeti foknerovski povučeno. U biografiji na njegovoj zvaničnoj internetskoj stranici stoji da je od honorara koji je dobio za “Svi lijepi konji” kupio novi kamion. Koliki je bio uspjeh romana “Svi lijepi konji” potvrđuje i činjenica da je prema romanesknom predlošku Bili Bob Torton 2000. godine snimio istoimeni film sa Metom Dejmonom i Penelopom Kruz u glavnim ulogama.
Apokalipsa
Nakon što je okončao svoju graničnu trilogiju Makarti nije objavio ništa punih sedam godina. A onda je u samo dvije godine, jedan za drugim, objavio dva romana koji su instantno doživjeli veliki uspjeh: 2005. izašao je “Nema zemlje za starce”, a godinu dana kasnije “Put”. Potonji mu je donio Pulicerovu nagradu. Oba romana su imala i zapažene ekranizacije. Prvim su se bavila braća Koen, a u glavnim ulogama su bili Tomi li Džons i Havijer Bardem. “Put” je režirao Džon Hilkout, a glumili su, između ostalih, Vigo Mortensen, Gaj Pirs i Šarliz Teron. Ova dva romana su vrlo različita, mada oba imaju izuzetno mračnu atmosferu. Kod prvog je tradicija važnija, što se vidi i iz naslova direktnog citata iz famozne Jejtsove pjesme “Plovidba za Vizantiju”.
Drugi je vrlo neobična distopijsko-postapokaliptična priča, ne posve bez presedana u istoriji književnosti, ali opet rijedak primjer da su u knjizi takve tematike književni stih i međuljudska psihologija važniji od zapleta i raspleta kao i od svih mogućih žanrovskih obrazaca. Posljednjih petnaestak godina života, Makarti je proveo kao živući klasik i svojevrstan selebriti.
Veliki uspjeh njegovih kasnijih djela kao nadahnuća filmskim režiserima uticao je i na povećanje interesa za njegove rane romane. Tako je Džejms Franko 2013. napravio film “Božije dijete” po istoimenom Makartijevom romanu iz 1973. godine. I, eto, kad je poslije šesnaest godina objavio dva nova romana, to je taman počelo da stvara kritičnu masu akumulirane pažnje, a stigla je vijest o Makartijevoj smrti, iznenađujuća, koliko god da je pisac već bio duboko u devedesetoj godini života. U jednom od brojnih nekrologa u Americi pisano je i o činjenici da je njegova proza puna vrele mudrosti, one ljudski proživljene, ne matematički hladne. Osim mudrosti, ona je takođe vrelo ljepote. A svojim kasnim djelima pokazao je da upravo umjetnost može biti zemlja i za starce.
Moharem Bazdulj
Izvor: Glas Srpske
