U novobeogradskom Bloku 45, u zanatskom centru ispred kafea „Klavirint“, nalazi se igralište sa peskom. Tu u pesku svakog dana skuplja se društvo – Maka, Dimitrije, Ika, Jeca, Uroš, Steva…
Toliko na igralištu bude dece da ga pijanci iz kraja zovu „Pedijatrija“.
I dok mi matori bistrimo belosvetsku politiku, društvo iz peska nas potpuno ignoriše. Dotrče samo kad ožedne, na gusti sok i limunadu.
Kad je lep dan, lako je. Ali kad pada kiša, to je problem. Nema igranja u pesku i moram da smišljam bajku. I odrasli se onda priključe. Sve se prave da ne slušaju, a u stvari i oni vole bajke. Evo jedne koja se i onim velikim dopala, iako je pravljena za male.
MAČ U ROSI ISKALJEN
Iza gore Talelajske, gdje pijetao ne pjeva, gdje kolo ne igra, gdje se rika jelena ne čuje, iza zemlje Mračaja, gdje nemitnici i nedojenici vladaju, iza tamnog vilajeta gdje psoglavi žive, iza sedam gora i sedam mora, bile su čerge plemena srećnih Cigana.
Živjeli su oni u podnožju Nehaj Grada, na obali velike rijeke. Plemenom je vladao čudesni kovač Azri Daut. Ko je imao sablju kovanu na njegovom nakovnju, samo je od glogova koca mogao poginuti. Voda sa njegovog nakovnja slijepima je vid vraćala, mrtve oživljavala, bolesne liječila. Kada je za noći punog mjeseca kovao, od opiljaka što su izlijetali ispod njegovog čekića, nastajalo je srebro i zlato.
I srećno su živjeli Cigani pod vladavinom svog mudrog kralja. Od svojih podanika on nikada nije uzimao poreze, već im je, naprotiv, poklanjao srebro i zlato nastalo u njegovoj radionici.
Do zore su zato, kod srećnih Cigana, pored vatre svirale gitare i balalajke, a priče o mudrosti mladoga ciganskog kralja, o njegovoj kosi boje mjeseca, o njegovoj plemenitosti i dobroti – širile su se nadaleko.
Samo su starci jednako gunđali. Njih je ljutilo i brinulo to što Azri Daut sebi nikako nevjestu da pronađe. Koju god bi mu djevojku ponudili, ne bi mu se dopadala, svakoj bi nalazio mane, svaki put bi neku drugačiju Azri Daut želio.
Starci su se plašili da ne umre baz nasljednika, bez onoga kome će taj-nu pretvaranja gvožđa u zlato ostaviti.
Zbog toga se oni dogovore i predlože Azri Dautu da krene u svijet i sa-mome sebi draganu potraži.
I tako se, odista, Azri Daut uputi na dalek put.
Jahao je dugo ili kratko, stigao daleko ili blizu, tek – u smiraj dana stavio je sedlo pod glavu, legao i zaspao.
Usnio je tada čudesnu djevojku koja je na jednorogu jahala. Kada se probudio, ugledao ju je kako sjedi pored njega.
„Ko si ti?“ upitao je.
„Ja sam Ninočka Nezvanova, čuvarica bilja“, rekla je djevojka.
Azri Daut je pružio ruku da je dodirne, ali ona je hitro ustala i potr-čala prema dugi.
Sjajnog konja je Azri Daut imao – na njemu je utve zlatokrile dostizao, na njemu je rijeke preskakao. Kad je, međutim, krenuo za djevojkom, triput mu je konja krvava pjena okupala, ali Ninočku Nezvanovu, šumsku princezu, ipak dostigli nijesu.
U sumrak je ona protrčala ispod duge i nestala.
Tužan, pretužan, vratio se Azri Daut u svoje selo.
Danima potom ni sa kim riječ nije progovorio – sjedio je na kamenu ispred kolibe i ćutao. A onda je jednog jutra iznio alat pred kolibu i stao da čekićem udara po praznom nakovnju.
Cigani su tada bili uvjereni da je njihov dobri kralj poludio.
A on je kovao – sedam godina, sedam mjeseci i sedam dana – kovao je nevidljivi mač, mač od sunčevih zraka, mač od ljepote, od vazduha. Kalio ga je u rosi.
S MJESEČINOM U DŽEPOVIMA
Bio je pun Mjesec na nebu kada je Azri Daut završio svoju tvorevinu. Onda se bacio na konja, projurio pored čergi, zamahao mačem tamo i amo, a zemlju su prekrili srebrni komadići mjesečine koju je Azri Daut posjekao. Cigani su tu mjesečinu skupljali, trpali u džepove, u njedra, i čitavo nebo je postalo svijetlo.
Potom je udario konja tri puta bičem i nestao u pravcu gore Talelajske, gdje pijetao ne pjeva, gdje kolo ne igra, gdje se rika jelena ne čuje, u pravcu zemlje Mračaja, gdje nemitnici i nedojenici vladaju.
Jahao je dugo ili kratko, uz rijeku koja je dolazila iz tamnog vilajeta, stigao daleko ili blizu, tek – u smiraj dana skinuo je sedlo s konja, stavio ga pod glavu i zaspao.
Kada se ujutru probudio, glava mu je ležala u krilu Ninočke Nezvanove.
„Toliko sam te čekala“, rekla je šumska princeza. „Ako me sada sustigneš, biću tvoja.“
Čudesnog je konja Azri Daut imao, i tri puta konja mu je krvava pjena okupala, ali Ninočku Nezvanovu, šumsku princezu, dostigli nijesu.
U podne je protrčala ispod duge i ponovo nestala.
Azri Daut se tada nasmija.
Izvadi nevidljivi mač, koji je od vazduha, od ljepote, od sunčevih zraka skovao, koji je u rosi kalio – i jednim udarcem mačem presječe dugu na dvoje.
Dva dana kasnije ušao je u svoje selo vodeći najljepšu od svih – šumsku princezu.
Velika je bila ciganska svadba, i dugo je trajalo veselje.
A kada su ostali sami, rekao je Azri Daut Ninočki Nezvanovoj: „Devet jahača bez glava luta gorom Talelajskom. Svima sam im glave odsjekao jer su htjeli da saznaju tajnu moga kovanja. A tebi ću je reći. U pećini na čiji se ulaz naslanja moja koliba, ima malo jezero. U jezeru je morska zvijezda, ne obična, već zlatna. U pećinu možeš ući, ali zlatnu morsku zvijezdu ne dodiruj. Jer, kada se gvožđe kali u vodi u kojoj živi zlatna morska zvijezda, ono se u zlato pretvara. Zvijezdu zato ne dodiruj! Dodirneš li je, desiće se nesreća.
Šumska princeza Ninočka Nezvanova je glavom klimnula, kosu zabacila i u pravcu neba pogledala.
A kada je Azri Daut sljedeće nedjelje otišao s Ciganima u lov, Ninočka Nezvanova je utrčala u pećinu i – izvadila zlatnu morsku zvijezdu iz vode.
Lijepa je bila šumska princeza, prelijepa, dok je sa zvijezdom u kosi igrala uz zvuke balalajki pored ciganskih vatri.
Trećeg dana, međutim, začula se strašna grmljavina, a zatim se pećina u kojoj je bila radionica Azri Dauta – srušila. Gusta magla obavila je selo. Ciganska kraljica, šumska princeza Ninočka Nezvanova, bijaše nestala.
A kada se Azri Daut vratio u selo i čuo šta se dogodilo, podijelio je svoje blago Ciganima, pojahao konja i pošao da je traži. Od tada ga niko više nikada nije sreo.
Samo ponekad, kažu stari Cigani, za noći punoga Mjeseca, može se vidjeti na nebu. Ako se bolje zagledate, vidjećete ga baš na Mjesecu, kako kuje nevidljivi mač okrenut u pravcu jedne zvijezde koja se zajedno s Mjesecom pojavljuje na nebu, zvijezde koja je tako blizu a tako daleko.
Bajka druga – Čarobna frula sa Sinjajevine
Izvor: In4s
