Moja želja je ista ona koju Njegoš izražava u pismu Osman-paši Skopljaku kada kaže: „Ja bih volio no išta na svijetu viđeti slogu među braćom u kojima jedna krv kipi, koju je jedno mlijeko odgojilo i jedna kolijevka odnjihala.”
Dok sam pripremala obraćanje za ovu priliku, za obilježavanje 210. godišnjice rođenja Petra II Petrovića Njegoša, nekako su mi se sami od sebe nametnuli oni stihovi Matije Bećkovića: „Bože dragi, nema većeg čuda / No što pišu poslije Njegoša”. I zaista, dubina i snaga Njegoševih misli grme takvom silinom da nam se čini da ih ne može biti dostojno bilo šta što napišemo ili kažemo. No, s druge strane, mistična privlačnost njegovih misli uvijek nas iznova mami da nastojimo da odgonetnemo tajnu koju nam daju naslutiti, ali nikada do kraja domisliti. Njegoševim riječima rečeno – tu „ljudsko zapire poznanje”. Iako on sam zaključuje da su od ove velike tajne „u grobu ključevi”, čini se da se ona njemu ipak otkrivala više nego ostalim smrtnicima. Zato ga je s punim pravom naš Mitropolit Amfilohije i nazvao Lovćenskim Tajnovidcem.
Imala sam priliku da čujem Mitropolita kako često citira Njegoša: „Što je čovjek, a mora bit čovjek!” Ovim riječima najjezgrovitije je izražena sva tragika, borba, veličina, raspeće, prolaznost, besmisao, ali i smisao čovjekovog bivstvovanja na Zemlji. Prema riječima Mitropolita Amfilohija, „niko nije tako doživio tragiku ljudskog bića i postojanja na zemlji kao Njegoš, a sa druge strane niko nije tako izrazio duboku vjeru u pobjedu istine nad lažju, pravde nad nepravdom, Boga nad Satanom, ljubavi nad mržnjom”. Vjera u takvu pobjedu jedina je koja daje nadu u suočavanju sa strašnim sukobima i podjelama u savremenom svijetu, počevši od onih koji bijesne na međunarodnom nivou, preko naših unutrašnjih podjela i sukoba, pa sve do borbi koji se odigravaju u srcu svakog čovjeka.
Ovaj okrugli sto nosi naziv „Njegoš i crnogorske podjele”. Notorna je istina, nažalost, da nema puno važnih pitanja oko kojih su građani naše države bili složni poslednjih decenija. Ali, kada je riječ upravo o čovjeku oko kojeg smo se danas okupili, postoji gotovo neupitna saglasnost – čak i kod malobrojnih koji traže razlog da osporavaju njegovo djelo – da je to najveći um ovih prostora. Dakle, kako kod ga tumačili, niko se neće usuditi da negira da je Njegoš naš duhovni gorostas. Njegova ličnost je u tom smislu naša tačka saglasja. O tome svjedoči i činjenica da je on jedini čovjek čiji dan rođenja slavimo kao državni praznik. Zato je možda ovaj okrugli sto mogao da nosi i naziv – „Njegošem (ili: sa Njegošem) protiv crnogorskih podjela”. Koristim dva instrumentala, i društva i sredstva: s Njegošem, kao sa ličnošću koja uživa gotovo nepodijeljeno uvažavanje, ali i – Njegošem – u smislu metonimije koja označava njegovo djelo kao uvijek čitanu, a nikada ni od koga dočitanu – neiscrpnu riznicu pregnantnih misli i ideja.
Nama su dobro poznate društvene podjele koje su nam savremene. Ali, istorija nas uči da je nesloga pratilac našeg društva u svim vremenima. Njegoš je toga bio duboko i bolno svjestan. Otuda riječi: „Ne bojim se od vražjega kota, neka ga je ka na gori lista, no se bojim od zla domaćega”. U jednom svom pismu on i identifikuje uzrok tok zla, pa kaže da je to „fanatizm trostruki, pakleno sjeme nesloge, koji je našemu narodu više zla učinio no sve inoplemene sile i oružje”. Kako tada, tako i danas. I danas fanatizam na svim stranama stoji na putu zajedništvu i napretku. Ponoviću, na svim stranama. Samorefleksija, i suočavanje sa sopstvenim zabludama i pretjerivanjima jesu conditio sine qua non ukoliko želimo da iskoračimo i pružimo ruku ka onom Drugom. Identifikovanjem onoga u čemu griješimo, nećemo ugroziti ni naš integritet ni identitet, već ćemo se, naprotiv, učvrstiti u njemu, i sigurni u sebe iskrenije i lakše prihvatiti onog Drugog i drugačijeg. Naročito imajući u vidu da taj Drugi nije niko drugi do naš brat, komšija ili prijatelj. Upravo podsticanje takvog procesa u zajednici vidim kao osnovnu misiju i mog ličnog društvenog i političkog angažmana.
Moja želja je ista ona koju Njegoš izražava u pismu Osman-paši Skopljaku kada kaže: „Ja bih volio no išta na svijetu viđeti slogu među braćom u kojima jedna krv kipi, koju je jedno mlijeko odgojilo i jedna kolijevka odnjihala.”
Uvijek iznova izaziva čuđenje činjenica da je jedan tako malobrojan narod kao što je naš uspio da iznjedri takvog duhovnog gorostasa, kao što je Njegoš. Riječi koje je uputio Karađorđu, mogao je namijeniti i samom sebi, jer i njemu „sve prepone na put bjehu, k cilju dospje velikome”. Imajući njegov primjer pred sobom, ja sam uvjerena da će i naš narod napokon dospjeti ka svojim ovovremenim velikim ciljevima koji su mu dugo izmicali. Ovaj okrugli sto doživljavam kao jedan korak na putu ka tim ciljevima.
Vjerujem da će vam današnje druženje s Njegošem biti plodno. Želim vam da inspirišete jedni druge i da vam se otvaraju novi vidici i novi misaoni putevi, onako kako to uvijek biva u susretu sa Lovćenskim Tajnovidcem.
Hvala vam.
Dr Jelena Borovinić Bojović
Izvor: Fejsbuk
