Saldo je riječ italijanskog porijekla. Znači stanje ili ostatak. U Italiji se često čuje per saldo, pro saldo, saldo konti aktive, saldo konti pasive. Naški rečeno saldo je razlika između onoga što zaradiš i onoga što potrošiš. Logično je da saldo može biti i negativan i pozitivan. Znamo za dugovni saldo i potražni saldo. Naši političari su izračunali da je najbolji saldo onaj saldo između. Nekada su taj saldo nazivali pozitivnom nulom
Riječ saldo proslavila se u Crnoj Gori kada je bivši predsjednik države ispred nje postavio sto miliona eura a iza nje nulu. Saznali smo da između sto miliona eura i nule egzistira dragocjen prostor pogodan za bezbrižan život, opuštanje i uživanje. Taj prostor je neko debelo iskorišćavao dok smo se mi trudili da pronađemo odgovore na pitanje vrijedno milion eura.
Praksa nam je ponovo pretekla život. Čuveno “Pitanje za milion eura” u međuvremenu se ustostručilo. U žargonu više nije figurisalo “Pitanje za milion eura” već “Pitanje za sto miliona eura”. Uvećanom nagradnom iznosu vjerovatno je doprinijela inflacija. Crna Gora je inflaciju na vrijeme uočila i stvari izvela na čistac uz pomoć svog čuvenog salda. Dakle kada naiđe neko teško i komplikovano pitanje onda se kod nas za razliku od svijeta kaže to je “Pitanje za sto miliona eura”. U Crnoj Gori se daje jednostavan odgovor na njega. Odgovor glasi “Saldo je nula”. Opet smo u nečemu bili prvi.
Inače saldo je riječ italijanskog porijekla. Znači stanje ili ostatak. U Italiji se često čuje per saldo, pro saldo, saldo konti aktive, saldo konti pasive. Naški rečeno saldo je razlika između onoga što zaradiš i onoga što potrošiš. Logično je da saldo može biti i negativan i pozitivan. Znamo za dugovni saldo i potražni saldo. Naši političari su izračunali da je najbolji saldo onaj saldo između. Nekada su taj saldo nazivali pozitivnom nulom. Ekonomska maksima “Saldo je nula” najpoželjnija je kada se ispred nje postavi što više novca koji se može trošiti bez ikakvih obaveza i zadrški, sve do same nule.
Trošenje bez obaveza i zadrški omiljena je filmska tema. Takva trošenja umiju da zabave ali i da ražaloste. Prisjetite se u koliko samo američkih filmova zapleti počinju sa negativnim saldom. Te priče sa saldom, na filmskom platnu se razviju u pitke komedije, sladunjave melodrame ali i u teške tragedije.
U kom su saldu naša osjećanja proizvedena nerežiranim i neisceniranim događajima. Kako reagujemo na sirove životne prizore kojima svjedočimo iz prve ruke. Kako reagujemo kada sa filma pređemo na stvarnost čiji smo neposredni potrošači. Što se dešava kada sa individualnog salda pređemo na društveni saldo.
Preselimo se iz Crne Gore u svijet. Zapitajmo se koji je saldo svjetskog poretka čiji smo dio. Razmislimo o međunarodnim ekonomijama, o zaduživanjima i potraživanjima i njihovim pozadinama. Razmislimo o civilizacijskim prosperitetima i krizama, o pandemijama, ratovima i humanitarnim katastrofama. Pozabavimo se nepodnošljivo bolnim slikama stvarnosti koje nas svakog dana proganjaju sa TV ekrana.
Najtraumatičnije slike stižu nam iz Gaze. Koji je saldo ljudskih života u Gazi, Ukrajini, Jemenu i ostalim zastrašujuće tragičnim ratnim žarištima širom svijeta.
Bez praćenja puteva novca i ekonomskih interesa bespredmetno je razmišljati o saldu. Svijetom dominiraju ekonomije koje u svoj saldo podjednako uključuju kalkulacije i o životima i o smrtima i o zdravlju i o bolestima i sve to u velikim, milionskim brojevima. Ekonomija smrti je najprofitabilnija. Oko proizvodnje oružja i odbrambenih sredstava koje pružaju zaštitu od oružja vrti se ubedljivo najviše novca. Oružja traže ratove kao zamajce velikih državnih i koorporativnih ekonomija. Putem ratova se oplođava novac. Velike svjetske ekonomije i koorporacije ne žele da se zaustave i preorjentišu u svojim biznisima. Ne obuzdavaju ratove. Naprotiv. Pomažu ratovima da se izduvaju do novih ratova na novim mjestima.
Kakva je sudbina ljudskih života u saldu oružanih sukoba. Kako se knjiže, kako rashoduju. Što im se u tom saldiranju dešava?
Što je sa ubistvima hiljada i hiljada djece u Gazi. Koga uzbuđuje njihova krv? Ko pati, ko se kaje, čije savjesti progone beživotna, nevina dječja tjelašaca ugašenih očiju čiji broj iz sata u sat raste u pojasu Gaze. Koga uzbuđuju dječje suze, bol, glad i iskrvavljenja do smrti u Gazi? Smetaju li ikome izjave vojnih komandanata da pogibije djece neće zaustaviti njihove ratne planove. A Gaza je prepuna djece. Djece za primjer teškog bitisanja u najtežim uslovima, na najmanjem mogućem prostoru, u najkraćem vremenskom periodu od svog rođenja do svoje smrti. Dokle će se te ogromne biblijske tragedije na biblijskoj zemlji saldirati i pripisivati kolateralnoj šteti.
Zašto svijet ostaje ravnodušan na produženi lanac zločina, koji je brutalno započeo nad nemoćnim civilima u Izraelu a nastavio se još brutalnije nad još nemoćnijim civilima u pojasu Gaze. Lideri globalizma ćute zato što su ta krvava dešavanja podvrgnuta važećim pravilima svjetske ekonomije.
O umiranju djece za potrebe očuvanja svjetskog poretka pričala je Madlen Olbrajt. U svojstvu američkog državnog sekretara Olbrajtova je još 1996. godine izjavila kako je smrt više od pola miliona Iračke djece bila opavdana. Nijedna cijena opstanka svjetskog poretka za zapadne ekonomije nije velika. Poredak se i dalje štiti surovim prolivanjem nevine dječje krvi. U krugovima političkih moćnika poodavno se šuška o svođenju ljudske populacije na zlatnu milijardu. To je saldo kome teže morbidni rituali i državna savezništava zapadne civilizacije. Kako ga ostvaruju?
Ubrzano proizvode oružje, trguju s njim, poklanjaju ga, trude se da stigne na što više mjesta u svijetu. Provociraju sukobe, tajno podstiču ubijanja dok ih javno osuđuju. Diplomatski saučestvuju u bolu i tragedijama zaraćenih. Razgovaraju i sa jednima i sa drugima. Obilaze ih. Tješe ih humanitarnim pomoćima. Govore i njima i čitavom svijetu da je nasilje nad civilima neprihvatljivo ali nikada ne kažu zaraćenima – Dosta. Prekinite. Kao što vidimo lideri zapadnih zemalja mirno posmatraju stradanja u Gazi čekajući da se bolnice i škole koje su izgradili za djecu Gaze pretvore u groblja i krematorijume za tu istu djecu. Načelo multifunkcionalnosti je zvijezda vodilja zapadnih ekonomija. Prostor oslobođen od ljudskih muka i tegoba je ekonomski unosan prostor.
Na kraju operacije oslobađanja prostora lideri zemalja zapadne civilizacije pomilovaće svojim mirotvoračkim rukama neku malu, razbarušenu dječju glavicu iz Gaze koja je ostala bez roditelja, braće, sestara i drugara. Pokloniće joj čokoladicu, balon, igračku. Saldo će biti nula.
Saldo je najbezbožniji izum otkako postoji svijeta.
Ostalo je malo vremena prije nego nam zbog našeg neljudskog salda planeta ispostavi svoj saldo.
Ranko Rajković
