Mogućnost da dođemo do odgovora na bilo koje pitanje u par sekundi, a da pritom ne moramo da posjetimo velike biblioteke i univerzitete, zvuči kao potencijal za revolucionarni progres cijelog društva
Šta bi filosof iz antičkog doba, mislilac iz srednjeg vijeka, ili mislilac iz vremena prosvetiteljstva, dao da posjeduje količinu informacija koju danas ima jedan tinejdžer na uređaju u svom džepu!?
Vodeći se zdravorazumskom logikom, danas bi svijet trebalo da vrvi od genijalnih filosofa i naučnika snažnog kalibra.
Mogućnost da dođemo do odgovora na bilo koje pitanje u par sekundi, a da pritom ne moramo da posjetimo velike biblioteke i univerzitete, zvuči kao potencijal za revolucionarni progres cijelog društva.
Međutim, rezulati pokazuju stagnaciju, porast dezinformacije i jačanje eho komora. Rasprostanjenost interneta i društvenih mreža otima ulogu intelektualnih autoriteta od malobrojnih univerzitetskih profesora i naučnika. Čini se da dolazi ono što je engleski pjesnik T. S. Eliot najavio prije više od pola vijeka, da će informacija zamijeniti znanje, a potisnuti mudrost iz upotrebe.
U neuspjelom pokušaju sajber-opismenjavanja društvenih masa, rodili su se novi autoriteti. Popularne, harizmatične, persone kritikuju obrazovne institucije, pozivaju na odbacivanje svega što djeluje komplikovano i suvišno svakodnevnom životu; maskirajući se, pritom, kao nosioci ideje zdravog razuma. Nerijetko se dešava da ovakvi pokreti, rođeni u talasu društvenih mreža i brzog “šerovanja“, poprime oblike teorija zavjere. Kroz ovu prizmu, naučnici su predstavljeni kao zla elita koja drži ukupno znanje ovoga svijeta za sebe i ljubomorno skriva istinu od glupog, radnog čovjeka. Nije ni čudo da ovakve priče poprimaju zapremine koje imaju, jer je najdjelotvorniji narativ za regrutovanje ona poznata podjela na „nas protiv njih“. Iako ovakva razmišljanja nijesu produkt interneta, brzina dijeljenja informacija koju društvene mreže nude su potpuno nova pojava.
Tradicionalni centri intelektualne moći ne stižu, a često i ne znaju da se izbore sa količinom pseudointelektualaca koji niču na svakom pedlju interneta. Neki naučnici pokušavaju da se izbore za glas, koristeći iste društvene mreže, ali većina ostaje tiha. Ovo samo potspješuje uticaj teoretičara zavjere. Slave nad tišinom obrazovnih institucija i manjkom „argumenata“. Istina je da argumenti ne pomažu u sukobu sa ovakvim ljudima. Odsijecanje glave, hidre će roditi još dvije. U ovome vidimo jedan od najvećih problema kumulacije informacija koju zovemo internet. Enormna količina neupućenih i dezinformisanih ima nešto da kaže i opovrgne. A sada ima i način da dobije masovnu publiku koja rado upija lako sažvakane poluinformacije koje pritom potvrđuju ideje koji su prethodno već posjedovali.
Matija Perović
