Ono što se od početka rada „Prometeja“ pa do danas promijenilo na bolje, jest da kada sam počinjao i gledao s kim bih mogao da sarađujem od ljudi na različitim katedrama za istoriju u Beogradu i Novom Sadu, većina njih se bavila Rimom i antikom, a ne svojom zemljom. Srećom, danas ogroman broj naših ljudi piše od seminarskih do master radova i obrađuje svoj kraj… – kaže Zoran Kolundžija u intervjuu za „Dan“.
Za trideset i tri godine Izdavačka kuća „Prometej“ na čelu sa Zoranom Kolundžijom ostala je dosljedna početnoj ideji, a to je da objavljuju djela koja na pravi način osvjetljavaju dio naše prošlosti koji je najčešće bio zanemarivan ili pak nije bio prikazivan na pravi način. Ta ideja se potom proširila na djela iz oblasti lingvistike, jezičku kulturu. Odabirom naslova, edicija i tema kojima se bave, a koje su od izuzetnog značaja za našu istoriju, duhovnost i kulturu „Prometej“ je dosegao same vrhove srpskog izdavaštva.
– Jedan od većih projekta ove godine je objavljivanje djela Dejana Medakovića, a prije toga su bili i drugi poduhvati koje nije bilo lako napraviti poput djela Miroslava Antića, Duška Paunovića, „Dnevnika“ Živojina Pavlovića – kaže u intervjuu za „Dan“, Zoran Kolundžija, direktor izdavačke kuće „Prometej“ iz Novog Sada.
- Među podvizima Vaše izdavačke kuće je edicija „Srbija 1914-1918“, koju ste pokrenuli na stotu godišnjicu od početka Prvog svjetskog rata. Kako je sve počelo?
– To se jednostavno nametnulo samo od sebe, a počelo je tako što sam na samom početku imao ideju od dvije, tri knjige, a onda su se javljali ljudi sami i tako je formirano jedno cijelo kolo koje je dobilo Nagradu za izdavački poduhvat 2014. godine, kad nije bilo najjasnije da li ćemo mi da nastavimo sa tim, ali poslije toga je to uhvatilo takav zamah da na kolosjeku koji se naziva „Srbija 1914 -1918“ uvijek u mom računaru stoji najmanje 20 do 30 naslova koji se mogu raditi na ovu temu. O ovome najljepše svjedoči moja anegdotska prepiska sa gospodinom Nedokom koji ima 97 godina, a koji mi je rekao: „Vidim ja, gospodine Kolundžija, da ste Vi riješili da se ovim bavite ozbiljno, a ja mogu da Vam kažem da za ovaj posao imate najmanje još dvije, tri decenije. Moja kćerka Korana je upravo ovih dana u prepisci sa koleginicom iz Poljske koja je pronašla jedan lijep istraživački rad o Ludvigu Hišefeldu, kada je u pitanju ova Nedokova medicina. Inače, svi ti ljekari koji su u to vrijeme boravili kod nas su bili kulturni i plemeniti ljudi koji su se trudili da ponešto zabilježe, fotografišu, ostave neki trag. Tu se stalno događa nešto novo. Ovih dana idemo u Kragujevac, budući da smo zajedno sa kragujevačkom Bibliotekom objavili „Dnevnik Doroti Njuhol“. To je jedna od bolničarki iz bolnice Stobart. Čuvena pojava u Prvom svjetskom ratu kod nas. Kragujevac je 2015. uradio predivnu izložbu o bolnici Stobart i knjigu u kojoj su bili dnevnici gospođe Stobart i još četiri bolničarke, dok se za dnevnik Doroti Njuhol nije znalo. U međuvremenu je i to uspjelo jer je pronađena u arhivu, u Engleskoj, tako da sad imamo i tu knjigu. Tu se za izdavače uvijek pronađe neka nova mrvica…
Neka se dalje spore stručnjaci
– Laonik Halkokondil, autor „Dokaza istorije“, bio je grčki istoričar iz 15. vijeka. On je, naime, kao državni istoričar vodio istraživanje ko su stanovnici tog trenutaka Vizantije koja propada i nadolazeće turske moći. Tu ima veoma zanimljivih podataka i tvrdnji. On je imao izvore iz prve ruke i o Kosovskom boju, te, punih usta govori da je najveći junak svih vremena Miloš Obilić, da je veći od Aleksandra Makedonskog, Tezeja… Neka se dalje spore stručnjaci oko toga – kaže Kolundžija.
- Nemjerljiv doprinos ste dali i lično, i kao izdavač, u rasvjetljavanju genocida počinjenom nad Srbima, Romima i Jevrejima u zloglasnim ustaškim logorima u NDH, prvenstveno u Jasenovcu. „Prometejeva“ izdanja na ovu temu potpisuju uvaženi istoričari, istraživači…
– Ono što je veoma zanimljivo je da kod nas ne postoji organizovan napor da se dođe do podataka i na taj način i preko porodičnih istorija. Jednostavno, ispada da se tome ne vjeruje, nego samo onome što rade činovnici negdje u muzeju ili u arhivu, a to nije baš tako. Srećom, naš narod koji je i van teritorije Srbije, ima dovoljno zaluđenika koji, poput mene, predano nešto sakupljaju i rade pa stoga imamo i mnogo knjiga koje su sačuvane. Navešću samo jedan primjer koji može svakako da zainteresuje one koje čitaju, da Anton Miletić, koji je pravio tri velike knjige o Jasenovcu, da je to radio privatno, a ne kao službenik Vojno-istorijskog arhiva, pošto to nije bilo poželjno da se radi u ime države. On je u tim knjigama naveo podatke o kraju koji je malo bliži Jasenovcu. Postoji svečana publikacija trideset godina od završetka rata SUBNOR-a nekog mjesta, zatim četrdeset godina Gradiške, i u tim knjigama postoje spiskovi imena onih koji su stradali u Prvom, kao i Drugom svjetskom ratu u Jasenovcu. Na taj način je pokazao da se u manje od deset mjesta moglo skupiti više od dvanaest hiljada imena.
Dalje, ono što govori da su apsolutno nedobronamjerni oni koji govore da je broj žrtava maksimalno osamdeset ili sto hiljada a to su ljudi koji vode Muzej genocida, i direktor i predsjednik Upravnog odbora. Postoji podatak o Jevrejima koji su stradali u Jasenovcu, kojih je najmanje dvadeset i pet hiljada. Postoji podatak o romskoj djeci, a zamislite kako je teško, inače, bilo u to vrijeme popisati i Rome, a kamoli romsku djecu i to po imenima. Tu ima oko dvadeset hiljada imena. Ako je ono sa čime se slažu oni koji tvrde da je bilo oko osamdeset hiljada žrtava, samo Romi i romska djeca čine oko polovinu tih žrtava, a tu se gubi svaka logika, jer popis stanovništva ne odgovara navedenim podacima. Objavljujemo ovih dana knjigu Vladimira Umeljića „Mrtva usta ne govore“. Umeljić je divan čovjek i veoma pouzdan za ove teme. On je uspio da dođe do mnoštva onih izvora koji nisu do sada korišćeni i citirani kada su u pitanju žrtve Jasenovca. On je vrhunski naučnik i svjetski cijenjen ekspert kad je u pitanju ovaj genocid, kako on kaže u podnaslovu „Srbocid u Hrvatskoj u periodu od 1940-1945“. Može se mnogo toga uraditi, samo to treba i htjeti. U tome je suština. A pošto mi živimo u zemlji u kojoj nisu popisane poimence civilne žrtve NATO bombardovanja 1999. onda je jasno da ono što je lako mi ne radimo.
„Zipsigeri“ o prečanskim Srbima iz Srema
– Ove godine smo objavili knjigu „Zipsigeri“. To su prečanski Srbi iz Srema koji su u rat otišli kao Austrougari, a vratili su se iz rata kao zarobljenici sa nekih dalekih ostrva, gdje su ih vodili ili pak oni koji su prebjegli na stranu saveznika i prijavili se Rusiji kao dobrovoljci, ili oni koji su mobilisani, pa došli na drugi način. To je sve sa jednog užeg terena u Sremu, ali je odličan uzorak šta se sve nalazilo i moglo uraditi. Najviše vrijede savremena istraživanja naših i stranih autora i uvijek je dobro kad je nešto naše i kad uspije da izađe i na stranom jeziku, u čemu smo inače veoma slabi. Uvijek je dobro pratiti šta stranci pišu jer se tu nalazi najviše onoga što se naziva revizija istorije ili pokušaj revizije istorije. Srećom, mi nailazimo i na mnogo stranih istoričara koji su kao i mi neostrašćeni. Gledaju da se saberu činjenice i da se što više toga iznese u javnost. Nastojimo da sarađujemo sa autorima iz zemalja koje nam nisu bile prijateljske u Prvom svjetskom ratu – kaže Kolundžija.
- Poznato je da je u logoru stradao veliki broj članova Vaše porodice i rodbine. Koliko je Kolundžija stradalo u Jasenovcu?
– Sto sedamdeset jedan! To je broj koji je utvrdio jedan moj ugledni prezimenjak iz Sombora. Za svakog se zna ime, prezime, godina rođenja, mjesto odakle je i kada je stradao u Jasenovcu. Onaj ko sumnja može to da provjerava na razne načine. Vojni austrijski arhiv je dostupan istraživačima i preko Interneta, tako da iz Vaše sobe možete da mu pristupite i utvrdite ko je iz vašeg sela u Bosni mobilisan od muških za Prvi svjetski rat i šta je bilo s njim, da li se vratio ili nije. Isto je i sa Mađarskom. Sada se može mnogo toga uraditi zahvaljujući ovim novim načinima istraživanja ali, iza toga mora da stoji neka organizovana snaga i da se da zadatak istraživačima. Ono što se sve od početka rada „Prometeja“, pa do danas promijenilo na bolje, to je kada sam ja počinjao i gledao s kim bih mogao da sarađujem od ljudi na različitim katedrama za istoriju u Beogradu i Novom Sadu, većina ljudi se bavila Rimom i antikom, a ne svojom zemljom. Srećom, danas ogroman broj naših ljudi piše od seminarskih do master radova i obrađuje svoj kraj, to je jedan veliki napredak. Istitut za savremenu istoriju, Institut za noviju istoriju, to su istraživači sa ozbiljnim zadacima koji mogu da urade ozbiljne stvari, samo ih treba dobro zaposliti.
- Bližimo se velikom prazniku knjige i pisane riječi, Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu. Koji su to udarni naslovi kojima će se „Prometej“ predstaviti čitaocima?
– Sad je već okruglo deset godina kako objavljujemo kola „Srbija 1914-1918“. Do sada smo objavili praktično deset kola sa po deset knjiga. To je sto naslova i još dvadeset i pet naslova mimo kola. Planiramo da uradimo u mekom povezu jedan broj naslova koje želimo da popularizujemo i da ih učinimo dostupnim najširem krugu čitalaca. Među njima su „Milunka Savić“, „Gavrilo Princip“, „Vojvoda Vuk“. U pripremi nam je „Nadežda Petrović“, „Arčibald Rajs“. To su knjige u mekom povezu, sa puno fotografija, ilustracija i mislim da će biti veoma zapažene. Tu su i djela Dejana Medakovića. Postoji i jedan pravac koji se još ne vidi dovoljno, a to je objavljivanje krajnje ozbiljnih djela koja pomažu da se napreduje u saznavanju daleke prošlosti ukupno, a u svemu tome i našeg naroda.
Sigurno znate mnoštvo svijeta koji zna da nije nikada bilo seobe naroda kako su nas učili. Ja ne idem tom linijom, nego pokušavam da shvatim šta se zaista dešavalo. Zahvaljujući jednom našem divnom Novosađaninu, mlađem čovjeku koji živi u Italiji, gdje radi kao lektor, objavili smo prije dvije godine „Nastanak evropskih jezika“ Marija Alineia, gdje je sadržano duboko promišljanje kako bi čovjek mogao da progovori i komunicira. On polako, korak po korak, zaključuje šta je moglo biti sa narodima koji su na tlu Evrope i da li je moglo da se desi da se Sloveni dosele na Balkan ako su tu već bili. On je odgovorio: „Nemojte mi sad reći da su oni otišli da bi se vratili“.
To je jedna takva složena i dobra argumentacija da ko god se bavi arheologijom danas ne smije da potcijeni ono što se krije u jeziku. Onda, tu je i jedan drugi veliki Italijan sa knjigom „Slovenski matrijarhat“ Evela Gasparinija, koju smo objavili ove godine. To kad se prati, možete da utiče na one koji istražuju na svoj način, kroz folklor, kroz običaje, kroz narodnu pjesmu, kroz način stanovanja, sve to vodi ka tome da se može na drugačiji način posmatrati, a ne da se čeka neki kamen, kako je rekao duhovito Đorđe Janković na kojem piše: „Ja sam Stevan, živim u trećem vijeku i ja sam Srbin“.
To ne mogu da vam dam, ali, mogu da stvorim niz mogućnosti da to sami zaključujete. Upravo smo objavili knjigu dvojice dobrih stručnjaka za starogrčki jezik. To su dr Rajko Krstić i dr Aleksandar Stojanović. Oni su preveli sve dijelove djela „Dokazi istorije“ Laonika Halkokondila, grčkog istoričara iz 15. vijeka. Zatim, tu su knjige koje smo Dragan Bosnić i ja zajedno uradili: „Stari gradovi Srbije“, „Srbijom gdje može da se ide“, a sada smo uradili „Srpska kraljevska dolina“. Sve što je u Ibarskoj dolini važno za našu nacionalnu istoriju je ovđe, u ovoj knjizi i ja sam fasciniran brojem crkava koje su izgrađene u 12. i 13. vijeku, sa sve 16. vijekom, kada se crkve nisu smjele praviti osim onih malih koje su mogle biti izgrađene za jedan dan i jednu noć.
Mila Milosavljević
Izvor: Dan
