Ponekad čitam komentare na crnogorskim portalima, najradije one o nacionalnim pitanjima. Kažem, ponekad, ali bez izuzetka ostanem zbunjen količinom neprosvijećenosti, što bi narod rekao „zatucanosti”
Komentar koji prilažem posebno me inspirisao jer, iako djeluje kao uobičajena intelektualna egzibicija prosječnog fana DPS-a, u njemu se raskriva nešto podjednako opasno kao i fašizam, nacizam ili rasizam. To je zapravo osnovni stav DPS politike.
Elem, ako se osvrnemo na način kadriranja dekana i rektora UCG iz minule dvije decenije, lako ćemo uočiti da je to bio partijski kadar DPS-a, ali i SDP-a kao specijalizovane filijale koja je imala cilj da destruiše smisao univerziteta, da ga pretvori u vlasništvo nečega što bio oni nazvali „patrijotski blok”.
S jedne strane, imali smo političku klasu koja se nametnula kao zaštitnik „čojstva i poštenja”, koja je nametnula politički narativ s visokim nivoom psiho-emotivne potencije, a imajući za stvarni cilj hipnotisanje („osjetljivih”) građana, kako bi sva njihova koruptivna djelatnost ostala nevidljiva. Ili makar tolerisana, jer je počinjena u ime „viših ciljeva”.
S druge strane, kao poguban faktor stvarnog razvoja društva (u razvoj podrazumijevam i demokratizaciju umova), dobili smo ove hipnotisane ljude, koji se i nakon litija još jednako čude da u ovoj državi žive i Srbi. Tako i ovaj komentator ne može da se načudi kako je moguće da na crnogorskom univerzitetu radi neko ko nije „hipnotisani patrijota”, a pogotovo se pita kako je moguće da posao rektora obavlja jedan Srbin, svejedno kakav, taman da je i najumniji na planeti.
Međutim, nije ova simbioza bivšeg režima i njegovih sljedbenika objašnjiva samo u domenu hipnotišućih narativa, već se to može razumjeti i kroz obostrano prikrivanje koruptivnih djelatnosti, zastupanjem navodnih velikih ciljeva. U toj nesrazmjeri između riječi i djela, mogu se prepoznati i znaci latentne savjesti. Naime, bivajući svjesni nepravde koju sprovode, oni su počeli kreirati te „više ciljeve”, jer nečim se, ipak, moraju namiriti mrvice savjesti, što ih opominju.
No, najgore od svega jesu ovakvi, neizlječivi slučajevi, koji su, očito, stoprocentno ostali u posjednutom stanju uma. Oni se, zapravo, iskreno čude kako je moguće da neki Srbin u Crnoj Gori smije uopšte da ima posao.
Milovan Urvan
