Srpske sestre iz Prizrena sačuvale su jedan lep običaj pravljenja krošnji od voska. To je bila tradicija dok su bile u Prizrenu, a uz blagoslov oca Ilije Šmigića nastavile su je u Gavrilovskom hramu u Beogradu
Udruženje „Kolo srpskih sestara iz Prizrena“ sačuvalo je svoje postojanje i posle rata 1999. godine kada je došlo do progona Srba sa Kosova i Metohije. Posle raseljenja iz Prizrena Kolo je registrovano u Beogradu, a imalo je i svoj pododbor u Nišu. Sa predsednicom Kola srpskih sestara u Beogradu, Milijanom Dumanović, razgovarali smo o osnivanju Kola, brojnim humanitarnim akcijama i o jednom starom i veoma retkom pravoslavnom običaju – veštini pravljenja krošnji od sveća dugih pet metara koje u tu svrhu i danas, s ljubavlju i verom u Boga prave vredne, štedljive i pedantne Prizrenke. Na ovu veštinu nas je podsetila i uputila književnica Lala Marković koja se rodnom Prizrenu časno odužuje brojnim književnim delima. A od još jedne Prizrenke, sudije i književnog stvaraoca Nade Hadži-Perić smo kroz njene zapise, do detalja saznali kako se prave i koji je smisao prizrenskih krošnji od sveća.
Danas Kolo srpskih sestara Prizrena sa sedištem u Beogradu broji 35 članica. Okupljaju se redovno, četvrtkom u crkvi Svetog arhangela Gavrila (Gavrilovski hram) u Humskoj ulic i kod Partizanovog stadiona. Sestre se bave humanitarnim radom, druže se, slaev Sv Petku i pomažu za sve slave tri slave u Gav rilovskom hramu uz blagoslov oca – prote Ilije Šmigića, starešine crkve. Prva hramovna slava je slava Sv arhangela Gavrila 26. jula, druga je slava Sv Pantelejmon 9. avgusta i treća slava je Sv Matrona Moskovska 2. maja koja se slavi od kada je o. Ilija bio u Rusiji.
Humanitarne akcije i posete manastirima
-Osnivač i prva predsednica kola srpskih sestara bila je naša starija sestra Biljana Kostić Mišić. Ona je Kolo osnovala 1993. godine u Prizrenu i od tada smo se okupljale i organizovale brojne akcije. Prvo smo išle u Republiku Srpsku, nosile kamionima raznovrsnu pomoć u hrani i odeći, brašno, šećer, ulje i drugo. Naši muževi su bili direktori u jakim industrijskim i drugim preduzećima u Prizrenu tako da smo mogle da obezbeđujemo prilične količine pomoći za Republiku Srpsku devedesetih godina. Imamo i brojne zahvalnice za naš rad. Potom smo dočekivale izbeglice u Prizrenu, a desilo nam se da smo potom i same izbegle, čemu se nikad nismo nadale… Od 1998. i 1999. godine smo prikupljale i nosile humanitarnu pomoć našoj vojsci jer je i na Kosovu i Metohiji krenulo po zlu… Sećam se da su nam svoje proizvode darivale fabirke „Perlonka“, „Lirija“, „Orvin“. PIK „Progres“ i brojni drugi darodavci. I same smo sakupljale svoje posteljine, jastuke, odeću za humanitarne potrebe. Sada imamo 35 članica, napominje Milijana Dumanović.
Članice Kola srpskih sestara Prizrena sa ocem Ilijom Šmigićem odlaze u Prizren kad god je moguće, ali i pojedinačno jer mnoge od njih tamo imaju imovinu. Organizuju humanitarne susrete i obilaske manastira na Kosovu i Metohiji, pogotovo za veliki hrišćanski praznik Vidovdan, negujući i šireći ljubav prema Svetinjama, prema Kosovu i Metohiji kao i prema ljudima, sveštenstvu i monaštvu, stožeru naše vere na tom prostoru u ovovremenskim okolnostima.
Srpske sestre iz Prizrena sačuvale su i lep i redak običaj pravljenja krošnji od voska. To je bila tradicija dok su bile u Prizrenu, a uz blagoslov oca Ilije nastavile su sa izliv anjem voska i motanjem krošnji od dugačkih sveća koje prave od višestrukog konca koji provlače u otopljenom vosku. Kažu da da krošnje zapravo simbolizuju biljku Hristov venac, koja podseća na Hristovo raspeće. Ovaj običaj prisutan je samo na Kosovu i Metohiji i to kako nam je rekla Milijana Dumanović, samo u Prizrenu, Peći i u Đakovici. Prizrenske sestre naprave i do 400 -500 krošnji koje daduju nekim crkvama, a deo je za prodaju.
Običaj iz turskog ropstva
-Posebno prepletene tanke voskane niti su se odvijale kako prethodni deo sagori. Tako je krošnja predstavljala jednu dugačku sveću koja se palila na početku službe, gasila na kraju i opet palila na sledećoj i tako za sve dane Vaskrsa. Figurativno, da se nit molitve ne prekine, da je žena stalno pod tim lisnatim drvetom pod kojim će naći zaklon, okrepljenje i snagu da nastavi do kraja posta, do Vaskrsnuća Hrista, kaže Nada Hadži-Perić.
Za izlivanje dugačkih sveća i motanje krošnji pored voska i konca potreban je prostor. Kada otope vosak u jednoj većoj šerpi, pripreme i nekoliko strukova (tri niti) pamučnog konca dužine pet metara koji potapaju više puta u šerpu sa voskom. Istovremeno te niti pridržavaju dve po dve sestre.
Jedna od žena štapićem koji je imao račvu, pridržava nit potapajući je u zagrejani vosak a druga hvatajući vrh konca polako vuče nit svom dužinom duž dvorišta ili u pa rohijskom domu Gavrilovskog hrama. Bitno je da nit sa natopljenim voskom sve vreme lebdi u vazduhu da se taj prvi sloj voska osuši. Druga žena hvata završni deo niti i tako ih jedna sa jedne a druga sa druge strane drže dok se taj prvi sloj voska ne ohladi. Druge dve uzimaju drugu nit, i tako sve po dve. Onda bi prva provučena nit išla na potapanje za drugi sloj, pa treći, i tako sve niti koje bi izvukle. Kad se ohlade i stegnu, završene niti stavljaju ih na sto po dužini, vodeći računa da se ne spoje. Kad je sve gotovo srpske sestre iz Prizrena koje pletu krošnje sede oko stola i kreću sa motanjem odnosno pletenjem. Kada se završi sa pletenjem niti u krošnju, na vrhu ostaje kraj odnosno fitilj koji se pali za praznike.
Krošnja zapravo predstavlja jednu dugu, namotanu sveću u v idu krošnje (korpice) koja lepo miriše dok gori. Kako se fitilj upali rasplete se jedan mali deo niti, odnsono n amotane sveće, koji ostaje uz krošnju koja se drži u ruci dok fitilj gori. Kad sagori taj odmotani deo, odmota se sledeći i tako redom. Kako se krošnja plela (namotavala) tako se dok gori odmotava. Na taj način onaj ko drži i upotrebljava takvu krošnju odnosno sveću, upeletenu tako da podseća na korpicu, bio je u neprekidnoj svetlosti i molitvi Isusu Hristu. Običaj je kako kaže Milijana Dumanović postojao još u vreme Turskog ropstva.
S.Đukić
Izvor: jedinstvo.rs

