Pre dva dana, helikopter kao da je htio da opere svoje stare grehe… 🙂

Ključni događaj, prelomna tačka u rasrbljivanju Crne Gore, zbio se u ljeto 1972. godine kada je srušena crkva sv. Petra Cetinjskog na Lovćenu u kojoj su bili sahranjeni Njegoševi zemni ostaci. Taj hram je bio simbol istorijske Crne Gore i njegovo rušenje je označilo državni raskid sa tradicionalnim, njegoševskim, kosovskim, nemanjićkim identitetom.
Idejni tvorac tog ritualnog, komunističko-masonskog čina, bio je sekretar Ideološke komisije CK SK Crne Gore, Veljko Milatović. Pored njega, učesnici tog udruženog zločinačkog poduhvata bili su: Blažo Jovanović, Vladimir Popović, Veselin Đuranović, Vidoje Žarković i Žarko Bulajić.
Jedan od najvećih boraca protiv rušenja Njegoševe kapele na Lovćenu, bio je mitropolit Danilo (Dajković): „Crkva je za vladike, a mauzoleji za careve, kraljeve, predsjednike republika ili druga svetovna lica.“ To je izazvalo bijes Cetinjana koji su, 19.03. 1969, demonstrirali ispred njegove rezidencije
Posebnu težinu imao je članak mitropolita Danila u „Pravoslavlju“ pod naslovom: „Njegošu ne treba mauzolej“, u kojem je odluku crnogorskih vlasti o rušenju stare Njegoševe kapele uporedio s postupkom italijanske okupacione vojske u Drugom svjetskom ratu, kada je italijanski tobdžija (tokom vojnih vježbi) pogodio i oštetio Njegošev spomenik na Lovćenu.
Cetinjani su ovo doživjeli kao uvredu i poniženje. Njih da upoređuju s austrougarskim i italijanskim okupacionim vojskama. Dana 17. marta 1969, održana je sjednica Skupštine opštine Cetinje, na kojoj su razljućeni i razgoropađeni odbornici doslovce otimali za riječ da bi izrazili svoju ogorčenost i protivljenje stavovima SPC. Neki su čak tražili da se sudskim putem zatraži satisfakcija zbog teških optužbi.
Vrhunac crnogorskog protesta protiv SPC dogodio se dva dana kasnije, 19. marta 1969, kada su cetinjski gimnazijalci, odnosno učenici starijih razreda cetinjskih škola, demonstrirali ispred rezidencije mitropolita Danila, noseći pritom transparente na kojima su bili ispisani citati nekih Njegoševih stihova, poput: „Ne, vladiko, ako boga znadeš da li ovo svetkovina nije!“ i „Kakav davaš prigovor, vladiko, trn u zdravu nogu zabadate…“
U avgustu 1969. održana je Prva, a u aprilu 1970. godine Druga sjednica Odbora za podizanje mauzoleja na Lovćenu (objema je predsjedavao Veljko Milatović). Krajnji zaključak oba zasijedanja? Ide se definitivno na uklanjanje Njegoševe zavjetne crkve.
Autor : Donko Rakočević
Izvor : Fejsbuk
