Nestali su oni dani…puni čari miline,
Vjetar bije, more straši.. vladi dižuć’ u visine!
Uvenula – ruža cvijet; olao je lišće grana!
Mjesto pjesme – slavujeve, odjekuje glas gavrana. –
Grom i munja igru čine kroz dimove od oblaka;
A gordi se Lovćen b’ jeli kao kosa star Novaka.
,,Zima! Zima!“ glasi bruje, proljeće se željno čeka –
Meni zima ne bijaše al’ fataše zebnja neka…
Iščezče su mnoge nadem mnjah bit’ što će ovom sada?
iščezle l’ mi ona samo sve mi tada s njom propada;
Sunce bi mi ovo jarko mrak nesnosni tada bilo:
Ka’ sv’jet cio prava muka, ah, bez tebe Srpstvo milo!
Al’ je ova divna nada, trda, mila, zdrava, čila,
A osnov joj i veselje Srbadijo, ti si mila!
Uzdana je ova nada nju uništiti’ ko bi moga?
Ko? što? nju zar? bježi zebnjo! ko bi moga’ osim Boga?!
A Bog dobar, i milostiv, mivotu joj zoru javlja,
Sunce sreće, eto kreće, da mi – nade raj pozdravlja!
Neka grmi, neka s’jeva, neka bije, neka straši –
Za milu me ovu nadu: Ništa više neuplaši
Dionisije Miković
Izvor: Luča, Cetinje 1895
