Ponekad nam izmiče iz vida, a bilo bi dobro da to znamo i da se češće zapitamo – kakav je bio knez Lazar? Lazar je bio obrazovan i pametan, dobar i hrabar. Kako to znamo? Po tome što je Lazareva Srbija bila otvorena zemlja. Njagova Srbija je bila utočište, a ne prostor iz koga se bježi i koji se napušta.
Možda sam zato uvjeren da nije Kosovo posvetilo Lazara, nego je Lazar posvetio Kosovo. Zato što je bio i prije Kosova svet čovjek – a ono što se desilo na Kosovu samo je logični epilog života provedenog u želji da se istinski služi i posluži Bogu.
Rječito o tome svjedoči Lazarev trud oko zbrinjavanja izbjeglica, umjetnika i monaha koji su došli sa Istoka, čuvenih Sinaita, a zatim njegovo nesebično ktitorstvo. Lazarevo pokroviteljstvo nad Sinaitima bilo je ne samo obnova monaštva nego i kulture u cjelini.
Prošlog petka smo vladika Jovan i ja u Osnabriku sreli jednog našeg čovjeka iz srca Srbije, iz Šumadije. Ljekar je, a s njim bješe njegov sin Milan. Govorio je taj divni čovjek otvoreno i iskreno. Njagove riječi bile su krik nad Srbijom i plač za Srbijom, za čestitom Srbijom.
I rekoh mu kako nisu Srbija i Kosovo nešto drugo nego što su bili. Ista je to zemlja i isto mjesto. Ali mi smo stvari obrnuli naopako. Zaboravili smo da nisu Kosovo i Srbija proslavili Lazara, nego je Lazar sa svetim mučenicima svojim proslavio Srbiju.
Pogledajmo iskreno sami sebe i jedni druge, i naročito one koji stoje na mjestu gdje je nekad stajao Lazar. Šta ćemo vidjeti? Umjesto hrabrosti – kukavičluk, umjesto istine – laž, umjesto slave – propast. Zato je danas Srbija zemlja iz koje se odlazi. A zemlja kao zemlja, za to nikakve krivice nema, niti može imati.
Krivicu i odgovornost uvijek snosimo mi knezovi.
I ja ovo pišem kao crkveni knez, sa punom sviješću o svojoj odgovornosti i krivici.
Ali kad već govorimo o Lazaru i Vidovdanu, onda makar da govorimo istinu.
Izvor: Instagram
Foto: MidJourney prompt by Preokret
