Kada se nedavno „digla medijska prašina“ i bizarna politička hajka zbog pjesme „od Glave Zete do grada Spuža“, s namjerom da se ona prikaže kao „zločinačka“ iako je stara 140. godina i govori o oslobađanju Crne Gore od Turaka, niko nije razmišljao o paralelama, odnosno da istorijske i epske pjesme slične sadržine postoje i kod Bošnjaka. Na primjer, jedna od njih odslikava realnu vojnu pobjedu Plavljana i Rugovčana u Boju na Novšiću, koji se dogodio 22. novembra 1879. godine gdje je poražena Crnogorska vojska. Naime, na Berlinskom kongresu 1878. godine priznata je nezavisnost Srbije i Crne Gore, a članom 28. odlučeno da Plav i Gusinje pripadnu Crnoj Gori.
Turska vlada je formalno priznala ovu odluku ali pravila spletke i intrige kako bi onemogućila predaju tih mjesta Crnoj Gori. Crnogorska vrhovna komanda je zbog toga otpočela pripreme za oružanu akciju u jesen 1879. godine. Crnogorsku vojsku je predvodio vojvoda Marko Miljanov pod čijom komandom je bilo 4.600 ratnika iz Kuča, Bratonožića, Rovaca, Morače, …
U toj bici je ipak pobijedio Ali-beg, koji je predvodio Plavljane i Rugovce, poslije čega biva unaprijeđen u generala, postaje miralim i sandžak-beg Pećkog sandžaka i na toj dužnosti ostaje sve do smrti, 1887. godine. Prema bošnjačko-albanskim istoričarima, Crnogorska vojska je imala 700 poginulih boraca a Plavljani i Rugovčani između 300 i 400, pri čemu je u Plavu i Gusinju oko 200 crnogorskih glava bilo istaknuto, kao trofej, na kolju.
Po tom povodu je nastala epska pjesma koju je sastavio Osman Abdulah iz Gusinja gdje se kaže: „„Lim se muti, vojvoda se ljuti, što mu nosi mrtve Crnogorce”, i „Plav se sprda sa sedmoro Brda, a Gusinje s knjazom na Cetinje“.
I zaključak, pjesme koje su nastale prije 120-140 godina se moraju posmatrati u objektivnom smislu i stavljati kontekst vremena u kojem su nastale, nevažno s čije strane nastale, jer predstavljaju kulturnu baštinu ovih prostora. Dakako, ne zaboravljajući težinu vremena, odnosno da su Nikšić i Podgorica pod Turcima bili četiri vijeka a Plav i Gusinje čak pet vjekova. Što se tiče Boja na Novšićima, da se zaključiti da ratna sreća ima nepredviđene puteve i realne rezultate. „Junaku se češće puta hoće, vedro nebo nasmijat’ grohotom“, što bi rekao Petar Drugi Petrović-Njegoš.
Uostalom, evo dotične pjesme:
Mark Miljani soko sa Cetinja
Pored Lima ćeraše đogina.
Lim se muti, vojvoda se ljuti,
Što mu nosi mrke Crnogorce.
Tu odiva gleda vodu s Ljima,
Plače mlada do neba se čuje:
“Kuku mene, izgibe mi pleme!”
Sunce grije, gleda vojske dvije.
Plav-Gusinje srce od nahije,
Pokazalji svoju trimniju.
Plav se sprda sa sedmoro brda,
A Gusinje s knjazom na Cetinje.
Izvor: Vojin Grubač
