
Prošle nedelje se, na sajtu Peščanika, Ivan Čolović požalio kako profesor Slobodan Naumović i ja loše utičemo na strance (ovde).
Strani naučnici, eto, često preuzimaju našu kritiku Druge Srbije. Oni više veruju jednom Naumoviću (ovde) ili Antoniću (ovde) nego Čoloviću. Zato je Peščanikov „sekularni sveštenik… žovijalan i gibak, spreman da namerno krivotvori godine i datume, lepršav kao šal oko vrata sedokoso-vremenskog stipendiste koji bodro korača kraj Sene“ (ovde 65), morao da apeluje na „srpsku akademsku javnost“ da „problematizuje i ospori“ ono što smo mi pisali – kako ne bismo dalje zbunjivali i dezinformisali inostrane naučnike (ovde).
Stvarno ne znam šta je neistinito od onoga što smo profesor Naumović i ja napisali. Naumovićeva knjiga izašla je 2009. godine, i njena glavna (navodno sporna) teza je da je podela na dve Srbije poprimila oblik „kvazietničkog identitetskog rascepa“ (ovde 289). A od tada do danas „rascep u nacionalnom identitetu“ (275), očigledno, samo se pojačao.
Pripadnici Druge Srbije, danas, zapravo su još udaljeniji od društva i naroda kom nominalno pripadaju. Oni razvijaju različite oblike alternativnog (kvazi)etničkog identiteta.
Jer, ako srpsko društvo doživljavate kao „fašističko“ (Aida Ćorović), „natopljeno fašizmom“ (Duško Radosavljević), gde „u svakoj pori živi fašizam“ (Dragan Bursać); ako smatrate da je „Srbija četnička država“ u kojoj se „već u školama regrutuju mali četnici“ (Đokica Jovanović); ako mislite da je Srbija „septička jama od države“ (Isidora Stakić) i „bolesnik s kojim Evropa ne zna šta će“ (Pavle Radić); ako su za vas „Srbija i R. Srpska duhovni logori“ u kojima „ljudski život vrijedi koliko jedan metak – ili trzaj noža“ (Dinko Gruhonjić), ako su za vas Srbi „narod bolesni, koji se ne libi hodati po nožu genocidnosti“ (Dragan Bursać) – kako onda možete da pripadate takvom društvu, takvoj državi i takvom narodu?
Stoga nije čudo da se razvijaju različite strategije napuštanja srpskog identiteta. Jedni sebe predstavljaju kao „anacionalne“ (Biljana Srbljanović) i nevoljne stanovnike jedne tuđe zemlje – to su Ćirjakovićevi „slučajni Srbi, kao zamišljena nadnacija elitnih nadljudi“.
Drugi otvoreno izjavljuju da ih je „sramota što su Srbi“ (Vladimir Arsenijević), dodajući da im je „ideja jugoslovenstva postala retroaktivno delimično prihvatljiva“ (isti).
Treći se direktno deklarišu kao pripadnici nekakve nacije Jugoslovena (Dinko Gruhonjić, Kokan Mladenović ili Ognjen Glavonić), odnosno tvrde da njihova „prava“ zemlja nije Srbija već metafizička Jugoslavija (Momčilo Đorgović, Jasna Đuričić, Slobodan Georgiev, Svetozar Cvetković), pošto je za njih, na nekakav nekrofilski način, „Jugoslavija još uvek živa“ (Teofil Pančić, Dubravka Stojanović, Aleksej Kišjuhas, Dejan Ilić)…
Četvrti pak beže u subnacionalne (regionalne) identitete, konstruišući ih po (pseudo)etničkom modelu. Ali, obavezno kao nesrpske, pa i antisrpske – poput „nacije Vojvođana“ (v. ovde 173-237).
Tu su, naravno i regionalni identitarijanci (zapadnobalkanci, ovoprostoraši, regionci…), kao legioni „unutrašnjih stranaca, koji čine aparat autokolonijalizma, zadužen za efikasniji i jeftiniji menadžment naše ponižavajuće zavisnosti“ (Ćirjaković).
Teorijsku osnovu nužnosti redefinisanja našeg identiteta dali su u Peščaniku Nenad Dimitrijević (ovde) i Dejan Ilić (ovde).
Prvi je objasnio da su čak i srpska deca koja se danas rađaju – budući da su Srbi – odgovorna za „srpske zločine“ iz devedesetih: „Oni su pripadnici grupe (t.j. srpske nacije – S. A.) koja je kompromitovana zločinom počinjenim u ime grupe. Teza o nepravednom teretu, nažalost, pada pred uvidom da su društvo i politička zajednica međugeneracijske kategorije“ (ovde).
A drugi se pozvao na Habermasov stav da su „nacistički zločini napravili oštar prekid u kontinuitetu nemačkog kolektivnog identiteta“, utvrdivši da bi i u Srbiji „tranziciona pravda trebalo da konsoliduje krhki novi kolektivni identitet – što se podiže na ruševinama prethodnog, okaljanog masivnim zločinima“, tako što „treba početi iznova na drugačijim osnovama“ (ovde).
Ovaj Ilićev imperativ odmah je, takođe na Peščaniku, podržala Vesna Pešić, založivši se za „redefinisanje nas samih“ (ovde)
Pomenute drugačije osnove novog srpskog identiteta, veliki deo Druge Srbije prepoznaje kao bezuslovnu NATO-filiju i EU-latriju. Tako „politička organizacija Glas“, čiji je osnivač Nikola Samardžić, objavljuje da u Srbiji, „zbog političke i medijske marginalizacije, naše građanke i građani koji su za EU i NATO postaju nacionalna manjina, s jasnim političkim, vrednosnim i kulturnim identitetom“ (ovde i ovde).
Kao što se iz ovog citata vidi, oni sebe stvarno počinju da doživljavaju kao drugu naciju – različitu od ostalih Srba. Sonja Biserko je u uvodniku Helsinške povelje, za maj 2001, takve, progresivne Srbe – za koje kaže da uglavnom naseljavaju Vojvodinu i Beograd – nazvala „evro-Srbima“.
Ali, i njih ostali Srbi takođe sve manje vide kao svoje sunarodnike. Nikola Tanasić ih naziva „ideološkim Hrvatima, Montenegrinima i Bošnjacima, zarobljenim kletom igrom sudbine u tragičnu činjenicu da su rođeni usred Srbije i od roditelja Srba“ (ovde).
A Milan Milenković piše: „Mi se u jednoj stvari gadno i kobno varamo: odrodi, pozapadnjačeni Srbi, više i nisu Srbi. Moliti nekog pozapadnjačenog Srbina da se vrati srpskoj kulturi je jednako smešno kao i moliti nekog Bošnjaka, ili Hrvata da se vrati pradedovskoj veri“ (ovde).
S druge pak strane, neka vrsta pandana Samardžićevom prepoznavanju evro-Srba kao „nacionalne manjine“ jeste donekle ironični zahtev Miše Đurkovića „da se tradicionalnim Srbima priznaju prava manjina u Srbiji“ (ovde).
Ovo je bila reakcija na nasilno uvođenje „rodno senzitivnog jezika“ u medije i obrazovanje – što je izazvalo veliki otpor stručnjaka za srpski jezik, kao i naučne javnosti uopšte (ovde). Đurković je stoga zatražio za Srbe status nacionalne manjine, kako bismo, u uslovima dominacije evroatlantske agende, mogli da nastavimo s normalnim životom – između ostalog i s korišćenjem standardnog srpskog jezika (ovde).
Sve u svemu, Ivan Čolović može da se žali koliko hoće. Ali, Naumovićeva teza o elementima pseudoetničkog rascepa u današnjoj Srbiji potpuno je tačna.
Ova duboka podeljenost srpskog društva nije nešto neobično. U SAD, recimo, danas ima više međurasnih brakova nego onih između demokrata i republikanaca. Udeo jednopartijskih brakova dostigao je je 79%, a svega njih 4% su brakovi u kojima je jedan supružnik demokrata, a drugi republikanac (ovde).
A u Rusiji Zahar Prilepin objavljuje da on i tamošnji prozapadni liberaši nisu isti narod (ovde).
Naravno da čak ni duboke razlike, po sebi, nisu ništa loše. Ali, ako su praćene mržnjom prema drugačijima – što, nažalost, nije redak slučaj kod naših autošovinista (v. ovde i ovde), onda to sve može voditi direktno u građanski rat.
To niko ovde ne želi, a i nije tako lako moguće. „Dve Srbije“ – to nije Srbija podeljena na pola, nego je Druga Srbija neznatna manjina, mada dominantna u kontrolisanoj javnosti. Ali, devet desetina Srbije nije na njihovoj strani (ovde).
Zato, samo mirno i prisebno. Najvažnije je svedočiti istinu, uporno i sistematski. A šta će reći na Peščaniku i nije toliko važno. Vreme je sad na ovoj drugoj strani, a njihov pesak curi li curi…
Izvor: skra.co
