Kada je čovjek bolestan uzme lijek i pije ga dok ne suzbije bolest. Kada bolest prođe, oboljeli prestane misliti o lijeku. Za bolesti politike postoji više vrsta ljekova koje nikada ne treba smetnuti s uma.
Piše: RANKO RAJKOVIĆ
Nekada se od bolesti politike treba spasavati izolacijom i karantinom. Najjedostavnije je ostati po strani i ne biti upućen u dešavanja. Nekada se pak valja svjesno zaraziti politikom, odnosno, ući u krdo i prihvatiti bolest kao društvenu nužnost. Kada bolest preovlada, kada postane opšta pojava manje su šanse da će oboljeli shvatiti da su se zarazili politikom. Svako će podržavati svog kliconošu dok se eventualno ne osvijesti ili stekne neki vid imuniteta u odnosu na teme i tvrdnje koje politika plasira.
Kada se čovjek zaražen politikom razboli u medicinskom smislu, odnosno, kada mu se poremete fiziološka zbivanja u organizmu, on počinje da se udaljuje od politike. Politika mu postaje naporna i besmislena. Nije mu ni do čega. Ni do skupštinskih zasijedanja, ni do partijskih saopštenja, ni do večernjeg Dnevnika ni do jutarnjih novina, ni do neprobolne 1918. godine, ni do svetovne, ni do duhovne vlasti, ni do Ustava, ni do ko zna čijih Ustavnih ovlašćenja.
Posmatrajući poltičku svakodnevnost i ono što je prati možemo zapaziti da postoje dva pravila.
Prvo pravilo: Što je čovjek medicinski bolesniji politički je zdraviji. Drugo pravilo: Što je čovjek medicinski zdraviji, to je više podložan bolestima politike.
Politika u Crnoj Gori je izvanmedicinska bolest ali je ipak široko rasprostranjena bolest. Ima razne uzročnike.
Sledeća lista prikazuje koji su najčešći okidači političkih oboljevanja u Crnoj Gori.
- Agresivno neznanje, neshvatanje i pogrešna tumačenja istorije
- Ubjeđenje da nam je najbliži rod najveći neprijatelj.
- Snishodljivost i sluganstvo prema vlastima koje nam ugađaju svojim megalomanskim, narcisoidnim i nerealnim politikama u čijem centru je naše veliko Mi.
- Patetične manifestacije razmažene, neodrasle i nesposobne države koja nikako da odbaci političke abnormalnosti i stane na svoje noge ni poslije 16. godina od proglašenja nezavisnosti.
- Dokolica i naša poslovična ljenost koja nas gura ka bolestima politike.
- Sklonost Crne Gore da objeručke prihvata neradnike i besjednike u svoju čast kao i potreba da štancuje nove neradnike o trošku države.
S obzirom da nas odavno bije glas da smo neradnici jasno je zašto se u politici osjećamo kao svoji na svome. Prvi simptomi oboljele politike su teške riječi. Oko određenih riječi se šire talasi kao krugovi oko kamena koji pljusne u vodu. Bolesti politike se nadmeće riječima koje s treskom padaju u mirnu vodu. Cilj je da se izaberu što teže riječi koje će izazvati zamašno talasanje i proizvesti što veći broj krugova. Što snažnije zafrljačena riječ to bolji politički efekat.
Teške riječi bačene u vodu izronjavju mladi političari u jednom dušku. Skaču za njima ne dozvoljavajući im da potonu na dno, ni da se voda iznad njih smiri. Ne zadržavaju dah pod vodom već odmah počnu ispuštati mjehuriće. Brboćućim mjehurićima politički podmladak najavljuje da će izvaditi bačene riječi, da će ih osnažiti disanjem usta na usta a onda još jače pljusnuti njima po vodi kako bi novim krugovima raširili bolest.
Za najteže vrste bolesti politike rešenja su paradoksalno jednostavna. Ne treba reagovati na njih. Shodno tome pametno je da ostatnemo gluvi na pljuskanja po vodi, na širenje krugova, na brboćanje političkog podmlatka.
Najteže posledice u maloj državi mogu izazvati riječi koje pozivaju na masovne proteste i pobune. Jedinka se najbezbjednije osjeća u masi zbog čega protesti i pobune imaju jak zarazni potencijal. Pošto su protesti i pobune dio odrastanja društva odnosno ona faza kroz koju naša država još nije prošla i za proteste i za pobune treba imati razumijevanja.
Prvi korak ka razumijevanju naših protesta i pobuna je upoznavanje sa njihovom svrhom i pozadinom.
Evidentno je da su naše pobune i protesti različiti od pobuna i protesta u drugim društvima i državama.
Dok druge narode nepravde ujedinjuju u protestima i pobunama, nama nepravde proizvode i učvršćuju pođele. Kod nas se polovina naroda raduje kada se onoj drugoj polovini naroda koja se nacionalno različito izjašnjava nanose nepravde i poniženja. Kod nas je polovina naroda uvijek spremna za proteste na kojima od vlasti zahtijeva da ona druga polovina naroda bude diskriminisana. Mi se očiglednim nepravdama radujemo ukoliko su usmjerene protiv naših neistomišljenika.
Ne motivišu nas nepravde da se sukobljavamo sa nosiocima nepravdi već jedni s drugima. Od 2006. godine naša država preko nepravdi njeguje i održava duh nesloge kao garanciju produženog jednoumlja i nesmenjivosti vlasti.
Zavisno od nepravdi i represija usmjerenih prema suprotnoj strani mi ili veličamo ili optužujemo državu. Kada država nanosi nepravde našim neistomišljenicima mi je veličamo. Kada prestane s nepravdama prema našim protivnicima mi je ružimo.
Ni ne pomišljamo da se zbog nepravdi zbližimo, prožmemo, vidimo jedni u drugima ljude sa svim svojim potrebama od porodičnih istorija i uspomena do sopstvenih identiteta. Ne pada nam na pamet da pogledamo u lice decenijskim tlačiteljima i upozorimo ih prestanu s nepravdama.
Umjesto da saosjećamo sa onima koji predugo trpe nepravde u Crnoj Gori mi žurimo da obezbijedimo četvrti, peti, šesti, sedmi, osmi mandat političkom vođi, samodršcu, koji upravlja crnogorskom politikom u kontinuitetu još od vremena prije nego je pao Berlinski zid. Umjesto da osudimo poruku koju šalje jednoj polovini građana Crne Gore obećavajući im da će ih zadovoljiti tako što će zastrašivati i ugnjetavati onu drugu polovinu građana Crne Gore mi njegovu poruku smatramo ljekovitom za državu.
Bolesti politike su teški problem Crne Gore. Nepravde koje crnogorska politika propagira kao ljekove smrtni su neprijatelj Crne Gore.
