Vladika Grigorije uputio je božićnu poslanicu vernicima uoči najradosnijeg hrišćanskog praznika, Božića. U svojoj poslanici episkop diseldorfski i cele Nemačke navodi da dobra volja među ljudima ne sme da zna za granice jer je za Jevanđelje dobra volja imperativ
Božićnu poslanicu vladike Grigorija prenosi u celosti:
Riječi iz naslova dio su čuvene himne kojom su, prema Lukinom jevanđelju, anđelski horovi pastirima obznanili ljudsko rođenje Sina Božjeg: Slava na visini Bogu i na zemlji mir, među ljudima dobra volja! (Lk 2, 14). Naravno, kako to često biva, izvorni tekst se može prevesti na više načina; iako, sa formalne tačke gledišta, različite varijante prevoda nose različita značenja, ona su na nivou dubljeg teološkog razumijevanja teksta komplementarna i osvjetljuju različite aspekte onoga što je suštinsko u anđelskoj himni, a to je poruka mira, upravo razlog zbog kojeg i Božić zovemo praznikom mira.
Tako, pored varijante među ljudima dobra volja, ovaj dio himne moguće je prevesti i kao među ljudima dobre volje, ali i među ljudima koji su po (Božjoj) dobroj volji, odnosno po Božjem blagovoljenju. Za koju god varijantu da se opredijelimo, mir o kojem je riječ obuhvata sva tri značenja. Dobre volje među ljudima nema ako oni sami + nisu dobre volje, a ljudi koji su dobre volje su onakvi kakvima ih Bog, po svome blagovoljenju, hoće.
Vrhunac tog Božjeg blagovoljenja upravo je ljudsko rođenje Sina Božjeg, kojim se, u perspektivi vječnosti, ostvaruje božanski plan o svijetu i čovjeku – savršeno sjedinjenje Tvorca i tvorevine. To savršeno jedinstvo, u kojem vjerom, nadom i ljubavlju već sada možemo učestvovati, razlog je i osnov, prema hrišćanskom učenju, mira o kojem su anđeli pjevali prve Božićne noći.
Već rekoh kako ovaj mir ima različite aspekte. Zapravo, imam u vidu unutrašnji (ljudi dobre volje) i spoljašnji mir (među ljudima dobra volja). Unutrašnji mir smisao je i cilj svakog podviga, svakog asketskog napora. Jezikom podviga taj mir se naziva još i smirenjem. Smirenje ili siromaštvo duhom o kojem govori Jevanđelje (Mt 5, 3; Lk 6, 20) nije pomirenje sa nekakvom uskraćenošću ili kakav voljni hendikep.
Takođe, nije posrijedi ni potčinjavanje nekakvom autoritetu, već je smirenje oslobođenje od svega onoga što nas vezuje samo za zemlju, od svega onoga što se pogrešno smatra bogatstvom i što nas sprečava da vidimo šta je to istinsko bogatstvo, kao i da ka njemu stremimo. A istinsko bogatstvo je ono što moljac i rđa ne kvari (Mt 6, 19), ono što nije pod vlašću smrti i što nas čini sličnima našem Tvorcu. Istinsko bogatstvo je u tome da, uprkos smrti, ljubavlju širimo naše biće i učestvujemo u životu naših bližnjih, a u konačnom i u besmrtnom životu Bližnjega koji nas je stvorio i koji nam je taj svoj život, u liku svoga Sina, darovao. Jedini uslov za sticanje ovoga bogatstva jeste to da smirenjem naš duh osiromaši od gordosti i samoljublja.
Kada se to zbude, kada – pomoću Božjom – u podvigu sticanja smirenja uspijemo, postavili smo, koliko je do nas, temelj za izgradnju spoljašnjega mira – dobre volje među ljudima. A bez takvog mira svaki je napor ljudskoga roda besmislen. Evo i zašto. Savremena nauka čovjeka određuje kao biće koje je sposobno da misli apstraktno i komunicira pomoću simbola, zbog čega je u stanju da sarađuje u razmjerama koje daleko prevazilaze granice jedne grupe ljudskih jedinki koje su direktno povezane. Zato je moguće govoriti o čovječanstvu, o njegovoj dobrobiti ili opasnostima koje mu prijete, dok se govor o majmunstvu ili lavstvu već na nivou jezika pokazuje gotovo nemogućim. Jedinke pojedinih životinjskih vrsta, čak i onih ljudima najsličnijih, nemaju svijest o nekakvoj pripadnosti vrsti. One mogu stremiti očuvanju i brinuti se samo za dobrobit jedinki sa kojima su neposredno povezane.
Izvor: Nova.rs
