Prije trideset godina spavao sam u Hotel SAN ŽAK. Nije to bilo u Parizu već u Bijelom Polju. Na glavnoj Bjelopoljskoj ulici, sa svjetleće reklame na pročelju hotela otpalo je slovo D. Hotel SANDŽAK silom gravitacije i građevinskog nemara preimenovan je u hotel SAN ŽAK. Šarmantno, postmodernistički rekli bi ljudi skloni umjetnosti i njenim tragovima u neobičnoj svakidašnjici. Tada se živjelo izvan politike i njegovao koliko-toliko zdrav odnos prema kulturi i umjetnosti. Davno prošlo vrijeme. U to doba nijesmo govorili o državama Evropske Unije već o evropskim gradovima. Maštalo se o Rimu, Parizu, Londonu, Veneciji, Amsterdamu, Lenjingradu, Moskvi i dolazilo u Crnu Goru sa pregršt uspomena iz tih gradova. Za današnje crnogorske generacije to nijesu gradovi već destinacije.
O gradovima se danas govori iz drugog ugla. Politička Crna Gora svoje gradove razvrstava na one koji su opstali na proevropskom putu i na one druge gradove koji su skrenuli s proevropskog puta. Iz vizure Demokratske Partije Socijalista Bijelo Polje se održalo na evropskom putu dok je Podgorica skrenula sa evropskog puta uprkos tome što je Bijelo Polje umjesto hotela SAN ŽAK dobilo hotel BIJELU RADU a Podgorica umjesto hotela CRNA GORA dobila hotel HILTON ili KLINTON kako ga od milošte neki zovu.
Paradoksalno primijetili bi nekadašnji ljudi od kulture. Nema ničega čudnog u DPS ideologiji koja je društvu obećavala kule i gradove, namećući mu pritom provincijalno pokondirene šablone života. Ničeg novog u atmosferi tri decenije dugog jednoumlja i isključivosti. Čudno je da je političarenje i strančarenje DPS-a kao i reakcije njene političke konkurencije odnosno opozicije, proizvelo udvorištva koja su se raširila među crnogorskim piscima, glumcima, slikarima, kulturnjacima, naučenjacima, intelektualcima koji svoje inspiracije crpe iz partijskih stavova, kongresa, programa a prevashodno iz žestokih izbornih okršaja za ono što nazivamo gradovima, varošicama, mjesnim zajednicama, seoskim područjima sa glasačkim kutijama. Uoči nedavnih izbora iz pera CG kulturnjaka raznih partijskih orjentacija pojavljivali su se bombastični naslovi tipa “Okupacija Crne Gore”, “Podgorica ne smije pasti”; “Hoće li Šavnik odoljeti”; “Oslobođena Budva”; “Bitka za Nikšić”;
Da li je Podgorica pala ili se uspravila. Kako je osvajan Šavnik. Koliko puta je Crna Gora okupirana i oslobođena odnosno reokupirana i reoslobođena. Za koje vrednosti (fašističke ili antifašističke) se bori sjever Crne Gore a za koje dio Crnogorskog Sandžaka i dio Crnogorskog primorja. Jesu li borbe sinhronizovane. U čemu je tajna Plužina koje poput Bastilje godinama opstaju pred naletima DPS-a. Kako je Andrijevica i zahvaljujući kome doživjela politički preokret spašavajući multikulturalnost Tivta?
To su ta grandiozna pitanja koja inspirišu i tjeraju CG “umjetnike” i angažovane “intelektualce” da se svakodnevno oglašavaju svojim pjenušavim kolumnama i koleričnim stavovima na TV-u, dnevnoj štampi, portalima. Kada padnu kolumnisti koji takvim “stvaralaštvom” otvaraju oči zabluđelom narodu i usmjeravaju ga ka boljem sjutra, Crna Gora će se kulturno probuditi i progledati.
Ranko Rajković
