Odmah sam čuo od nekih pametnih ljudi da im momci sa promotivnog plakata liče na Mila i Momira s početka 90-tih. Ali to nije samo estetsko nalikovanje već je tu prisutna i misao o nekom „projektovanom“ cijepanju u daljoj/bližoj budućnosti. Nešto kao: napravljeni da se podijele.
Sve je moguće, mislim se ja, i dodajem: i ako su napravljeni da se podijele, i ako je to već sada svima očigledno, to svakako neće biti traumatično po Crnu Goru kao što je bio prethodni slučaj sa dvojicom junoša Slobodana Miloševića.
Jeste, liče baš. Em dvojica mladih i pametnih, em spasavaju od nadolazeće katastrofe. Doduše, nemaju džempere, ali odišu relaksiranošću i u onim odijelima. A crnogorsko podneblje voli ovakve bratske tandeme, ove emanacije kolektovnog duha i zajednice. Momci djeluju pobjednički, a etimološki gledano od Mila do Milojka nema neke velike udaljenosti…
Međutim, ima i razlika. Prva je ta što ih „već vidimo“ podijeljene u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti, što na osnovu neke psihološke anticipacije, a što na osnovu onog istorijskog iskustva. To naše „viđenje“ nas već oslobađa neke nepredvidivosti i tenzičnosti njihovog razlaza − ako do njega ikada dođe.
Drugo, sve ovo mora da već oni znaju i računaju sa tim, pa im to može biti samo od koristi da preduprede svakakve gluposti.
Treće − pa šta i ako se podijele? To nam, možda baš, i treba. Bez monolitnih ideologija i kultova ličnosti, aman više. Neka se partije i političke družine što više dijele, taman kao one ćelije o kojima smo učili iz biologije. Što više dioba, to veći izbor pred biračima, na sljedećem glasanju. Svakako se nećemo hvatati za vratove ako se, u nečemu i nekad, raziđu ovi nasmijani momci puni obećanja.
Samo, neka sačekaju bar jedan mandat. Puni. U državnom parlamentu. Nakon prvih sljedećih izbora. Koji će se obaviti u 25 crnogorskih opština, od kojih u 20 DPS vise nije na vlasti. Neka se ova dva momka potrude da istrče taj novi krug, u potpuno novoj Crnoj Gori, pa poslije neka se dijele i sabiraju do mile volje.
Milija Todorović
