Šta je pametnije od rječnika? On obavještava, on poučava, on i obrazuje ukoliko se zaista čita, a ne samo konsultuje; bez dugih objašnjenja, bez zaludne retorike, on raspoređuje znanje trezveno, demokratično, svakome ko ga traži. No, taj zamašni predmet, prejednostavan čak ako se sanjari o zamršenim činjenicama, pojmovima, supstitucijama od kojih je sagrađen svijet, priziva i ne govoreći (ničeg manje brbljavog od jednog rječnika) najozbiljnije probleme, najsjajnije, možda i najzanosnije stvari koje je ljudski duh upoznao i o kojima raspravlja.
Prvo dotičemo beskrajnost riječi jednog jezika. Niko ne zna iz koliko je riječi sastavljen francuski jezik. Jezik se mijenja iz trena u tren, od mjesta do mjesta, zavisno od izgovorenih nebrojenih riječi; ponekad se neka nova riječ (pa ni obično: „bulažnjenje”) pronese, proširi, „uzme”, može prihvatiti, unijeti u rječnik (a možda će, uskoro, ona otuda izaći). Rječnik se bori bez prestanka sa vremenom i prostorom (socijalnim, regionalnim, kulturnim); ali on je uvijek pobijeđen; život se stalno širi, brži, on preplavljuje, ne jezik nego njegovo značenje. Zato su uvijek potrebni novi rječnici.
Zanos
Evo sada jednog drugog zanosa. Čovjek skuplja riječi, slaže ih i opisuje: to je enciklopedija. Ponekad, kao ovdje[i]stvara se, to je rječnik riječi i stvari, enciklopedijski rječnik. Premda je komplementarnost dvije funkcije, jedne normativne (ustrojiti upotrebu riječi), druge objektivne (opisati posebnost riječi), bila otkrivena, u nas, u XVII stoljeću, ovakvi enciklopedijski rječnici nisu, znam, brojni. Zaista paradoksalno: jer na kraju – i tu se rasplamsava grdna filozofska rasprava – svaka riječ priziva jednu stvar ili maglinu stvari, ali i svaka stvar može ljudski postojati samo ako je preuzeta, posvećena, opterećena riječju. Riječi se ponovo utapaju u stvarima? Da, ali, takođe, istim pokretom, u drugim rječima. Odvajanje riječi od stvari, kao dva odjelita i hijerarhizovana poretka, je ideološki dakle fenomen, kao što je to pokazao M. Fuko. To odvajanje implicira potrebu da se čovjek okane realističke filozofije koja uzima stvar za sebe izvan sredine koja je govori, i čini od riječi prosto instrument komunikacije: pogled kome se suprotstavljala, u srednjem vijeku, nominalistička tradicija, koju je, kako je poznato, pobijedio moderni duh. Od vremena pobjede realizma, mi vjerujemo da se govori s jedne, a čini s druge strane; da se s jedne strane raspravlja, uljepšava, idealizuje; a da se s druge strane konstruiše, proizvodi, prodaje, uzima: s jedne strane umjetnost (riječi), s druge strane nauka (činjenice). Taj buržoaski um, premda je on njegov istorijski proizvod, ako se osmotri, rječnik dovodi u sumnju; jer da bi se opisala jedna stvar, da bi se prošlo sa riječi na stvar, potrebne su druge riječi, trebaju još nove riječi, i tako u beskraj. Pogledajte ovo: šta je to „lice”? Dio lubanje. Ali, šta je „dio”, „lubanja”? Po čemu ste u pravu da se zaustavite ovdje, a ne tamo? Gdje prestaju riječi? Šta je s druge strane? Jezik nije čovjekova privilegija, on je i njegov kazamat. Eto na šta nas podsjeća rječnik.
Napokon, posljednje iznenađenje od strane predmeta smatranog mudrim – rječnik premašuje svrhovitost. Smatramo da je on neophodno sredstvo spoznaje, i to je tačno; ali, isto tako, to je mašina za snivanje; rađajući, da tako kažemo, samog sebe, od riječi do riječi, on se na kraju stapa sa snagom mašte. Jedna stranica rječnika, ili više strana, ako se pregleda, kako je čovjek neprekidno iskušavan da čini, uskovitla u duhu, ili pred našim očima, ako je rječnik ilustrovan, velike stvari vodiče sanjarija: kontinente, epohe, ljude, sredstva, sva zbitija prirode i društva. Dragocjeni paradoks: rječnik, istovremeno, odomaćuje, prilagođava i otuđuje, proskitava: on ojačava znanje i pokreće maštu. Svaka riječ je poput broda; on se prvo doima zatvoren u sebi samome, dobro stegnut u svoj okov; ali on postaje veoma lako odlazak, on se utiče prema drugim riječima, drugim slikama, drugim željama: eto rječnika posvećenog poetskoj svrsi. Malarme, Fransis Ponž pridavali su mu prefinjenu moć stvaranja. Poetska mašta uvijek je tačna, a tačnost rječnika predstavlja radost poput pjesnika i djecu podstiče da ga čitaju.
Tim funkcijama, poetskim i filozofskim, treba pridodati silnu ulogu koju rječnik igra u određenoj društvenoj sredini istorijski definisanoj, poput našeg. Na različite načine, rječnik je bio pomiješan, u Francuskoj, sa velikim borbama ideja. Rođen u XVI stoljeću, to jest u zoru modernih vremena, on je pratio, dinamično, vojujućim putem, pobjedu duha objektivnosti, a time i trpeljivosti: posrednik znanja dostižnog svakome, on je pridonio praktično onarođavanju znanja.
Rječnik nas poziva na red. On nam kaže da se istinsko sporazumijevanje, častan razgovor, može voditi samo strogom upotrebom profinjenosti jezika. Ponekad, kad čujem, da je neko optužio stvaraoca za „žargon”, zaželim da odgovorim, kako je to učinio Valeri: „Pripadate li vi vrsti ljudi za koje rječnik ne postoji?” Rječnik nas podsjeća da jezik nije dat jednom svima kao nešto uređeno; da je samo svako sebi norma razumljivosti; da dobra komunikacija ne može biti plod mlitavosti govora; kratko, da svako mora ratovati s jezikom, da je ta borba beskrajna, da je tu potrebno oružje (određeni rječnik), toliko je jezik prostran, moćan, uvrnut.
Tvrdoglavo i obnovljeno postojanje rječnika, briga koju vodimo da ih osmislimo i izradimo, sve to govori da u njima postoji nešto kao društvena želja: ako su ljudski sukobi neizbježni (u to nas uvjeravaju), da bar nikada nisu krivi nesporazumi riječi. Riječi nisu ni istinite ni lažne, avaj, jezik nema moć da se dokaže; ali mogu biti u pravu: na ovu muziku jezičkih odnosa poziva nas dobar rječnik.
Preveo s francuskog: Ranko Risojević
Letopis Matice srpske, knj. 510, sv. 1–2, str. 177−179.
[i] Izdavačka kuća „Hachette” objavljuje, u jednom tomu, rječnik enciklopedijski i jezički. To djelo, koje se suštinski razlikuje od sličnih djela, a koje se koristi jednom „privlačnom ikonografijom”, nadahnulo je Rolana Barta da napiše ovaj predgovor tom nesvakidašnjem rječniku. Po svemu sudeći jedan od posljednjih tekstova (1979. godine) koje je napisao ovaj značajni teoretičar jezika i književnosti. Njegova nasilna i prerana smrt prekinula je plodonosni rad ovog velikog znalca jezika i književnosti.
