U parohijskom domu Crkve Svetog Đorđa pod Goricom 27. septembra 2022. godine započet je drugi ciklus dijaloških tribina u organizaciji podgoričke Crkvene opštine, kojima moderira protojerej-stavrofor Gojko Perović, arhijerejski namjesnik podgoričko-kolašinski. Tema tribine bila je „Gordost i narcisoidnost u savremenom društvu“, o čemu su diskutovali Jolanta Dojić, magistar psihologije, Milorad Durutović, magistar književnosti i sveštenik Igor Balaban, teolog.
U prvom izlaganju, otac Igor je govorio o Gospodnjoj zapovijesti „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“ koja nas uči tome da su svi jednako vrijedni i svi su Božija tvorevina kao i mi.
- Ako prihvatimo činjenicu da nas je Bog iz ljubavi stvorio i da nam je iz ljubavi dao da živimo, usavršavamo se, postajemo bolji, da rastemo u mjeru Njegove visine, onda bi trebalo kao hrišćani da takvo pravo ostavimo i drugima i da smatramo da Gospod jednako ljubi druge kao što ljubi nas., istakao je otac Igor.
Kazao je da se danas populariše mnogo toga što je nekada bilo nezamislivo da se posmatra kao vrlina, ali svi ti grijehovi i strasti postoje od Adama i Eve, od njihove gordosti, nadmenosti i pokušaja da se postane bogom. Rekao je da ljudi pokušavaju da dobiju neku pohvalu u ovome svijetu, a Sveto Pismo kaže da grade kuću na pijesku, jer na ovom svijetu čovjek ne može da izgradi adekvatnu potvrdu svoje ljudske ličnosti. „Jedini način da izgradiš potvrdu svoje ličnosti je da imaš odnos sa Bogom, sa ličnošću par excellence.“, zaključio je otac Igor.
Gospođa Dojić objasnila je da termin narcizam potiče iz grčkog mita o Narcisu, koji jako dobro oslikava suštinu narcizma. Narcis ustvari ne voli sebe, nego neku idealizovanu predstavu o sebi. Izložila je faze u razvoju djeteta, kao što su primarni i sekundarni narcizam, kada dijete još nije svjesno svojih granica i misli da su roditelji svemogući. To su normalne faze, posle kojih ono shvata svoja ograničenja i ograničenja svoje okoline. Takođe, odrasli ljudi imaju zdravi narcizam, kao osjećaj efikasnosti ili kompetencije. Problem se javlja ukoliko roditelji ne vole dijete samo zbog toga što postoji, već ga uslovljavaju da mora da postiže neke uspjehe. Tada je riječ o produženoj narcističkoj želji roditelja.
- Dijete uči da voli sebe od roditelja. Mi ljubav zapravo učimo i ophodimo se posle prema sebi na način na koji su se ophodili naši njegovatelji ili okolina, podvukla je gospođa Dojić.
Potom je objasnila da se narcisoidna osoba zapravo osjeća bezvrijedno i prazno, i spolja nalazi dokaze koji treba da potvrde njenu vrijednost ili identitet. Dakle ona ima problem da voli i sebe i druge, tj. da bude empatična.
Kazala je da svi ljudi imaju narcističke momente, ali je vrlo važno da ih prepoznaju. Oni koji već imaju narcistički poremećaj ličnosti obično se ne javljaju kod psihologa, jer ne vide problem.
Njeno desetogodišnje radno iskustvo u Crnoj Gori pokazalo je da su ljudi ovdje vrlo osjetljivi na to kako ih drugi vide, kao i da mnogo napora ulažu da bi ih drugi dobro ocijenili.
Milorad Durutović rekao je da svi ljudi jesu nosioci gordosti i/ili narcisoidnosti, što ne znači da svi ljudi nemaju sposobnost otpora tim destruktivnim silama. Sama riječ gordost danas je rijetko koristi. To takođe važi i za našu jezičku prošlost, jer ove riječi nema u Vukovom Rječniku srpskog jezika. Ipak, postojalo je afirmativno određivanje tog pojma, o čemu svjedoče mnoga vlastita imena, ali i ozbiljne naučne studije koje ovaj prostor opisuju kao prostor gordih, što može biti naša mentalitetska odlika.
- Mi smo kroz razvoj digitalnih komunikacija dospjeli u jedan hipernarcistički modus življenja, pa sve više ličimo na robote, na neke digitalizovane ljude. Sve radi, samo duše nema. Veliki problem ovog vremena je odsustvo empatija i danas razne teorije opominju da postoji prava epidemija narcisoidnosti“, kazao je gospodin Durutović, dodajući kako smatra da taj problem traje još od mitskog Narcisa.
Zaključio je da je narcisoidnih ljudi najviše u politici, jer ono što njih hrani jeste kontrola nad drugima, divljenje i pravljenje socijalnog okruženja koje uvijek može da im obezbijedi takvu vrstu tretmana.
Na kraju je poručio da Jevanđelje čitamo i razumijevamo samo onda kada ga i živimo. Vrijeme ništa novo ne donosi osim nove tehnologije, koje moramo kontrolisati da ne bi one kontrolisale nas.
Izvor: Lazar Šćekić/mitropolija
