Nakon tmurnog i kišovitog jutra, na Cetinju je suv i topao dan. Nešto je više od pola časa do bdenija. Sjedim na gumnu ispred manastira i posmatram ljude koje je sunce prizvalo da izađu vani i prošetaju. Najprije je ispred manastira zastao čovjek u punoj opremi za trčanje. Na sebi je imao crveni šuškavac, uski šorts i helanke. Prišao je ogradi i cjelivao jednu od zastava koje su na njoj okačene. Zatim se naglo okrenuo i nastavio sa trčanjem.
Nakon njega, pored manastira je prošao mlađi bračni par sa sasvim malom djevojčicom, čiji je zvonki glasić nadaleko odzvanjao. Ubrzo su zastali i njena majka je čučnula i nešto joj šapnula na uvo. Nakon toga, djevojčica je prišla ogradi. Budući da su zastave za nju previsoko okačene, cjelivala je dlan desne ručice i njime dodirnula nekoliko zastava, svaki put se okrenuvši prema svojim roditeljima, koji su sve to budno i sa odobravanjem pratili. Kada je opazila malu zastavu pri vrhu ograde, djevojčica je pokazala prstom u tom pravcu, što je bio dovoljan znak njenom ocu da joj priđe i podigne je, kako bi mogla da je cjeliva. Čitav taj prizor je izazvao simpatije i oduševljenje kod malobrojnih prolaznika.
Stariji gospodin u ranim sedamdesetim godinama, čiji izgled odaje osobu koja svakodnevno pješice prođe nekoliko kilometara, je najprije par minuta razgovarao sa milicajcima koji danonoćno čuvaju zastave. Zatim je prišao ogradi i prije cjelivanja zastave, zastao pred njom nekoliko trenutaka, koje je proveo u dubokoj tišini i kontemplaciji. U cijelom tom postupku bilo je nečeg naročito svečanog, što čovjeka ne može da ostavi ravnodušnim.
Nakon njega su pred ogradom stali momak i djevojka i ljubazno đaka bogoslovije, koji se tu baš u tom trenutku našao, zamolili da ih fotografiše. Insistirali su da u kadru, pored njih, obuhvati, po mogućstvu, sve okačene zastave. Posle toga su se snažno zagrlili i poljubili. Očito da je taj poljubac – cjeliv ispred zastava za njih imao posebnu vrijednost. Bio je poput pečata njihove ljubavi i veze…
Dvije djevojke, koje su mogle imati šesnaest ili sedamnaest godina, brzo hodanje i prilično glasan razgovor su prekinule tek toliko – koliko im je trebalo da priđu zastavi i da je poljube. Nakon toga su se okrenule i svoje aktivnosti u istom ritmu nastavile. U tom njihovom postupku je bilo nečeg rutinskog, pa čak i nesvjesnog. Stekao sam utisak da one tuda svaki dan prolaze i cjelivaju istu zastavu, da bi ubrzo zaboravile na to. Cjelivanje je za njih postalo jedna od onih navika kojima čovjek pribjegava, a da ih često nije ni svjestan. Uopšteno gledano, čini se da su za dobar dio grada, prisustvo zastava na ogradi manastira i mali rituali koje poneko izvodi pred njima, a koji se vrhune u cjelivanju postali navika i dio kolektivnog nesvjesnog.
Ubrzo sam shvatio da su se bezbrojni mali oblaci nad Cetinjem stopili u jedan veliki koji se sve više spuštao nad gradom, najavljujući kišu. Odlučujem da uđem u manastir i tek tada shvatam da je bdenije uveliko počelo. U manastirsku crkvu sam ušao baš u trenutku u kojem su bogoslovi pjevali 1. psalam i stih: „No v zakonje Gospodnji volja jego i v zakonje jego poučitsja den i nošč“…
Izvor: Etos
