Nikada život ne osjećamo tako intenzivno kao krajem avgusta. Kada splasnu ljetna euforija i prividna bezbrižnost. U tim posljednjim avgustovskim danima ima neke stišanosti kao na moru pred buru. Primorski gradovi opuste naprečac kao provincijski domovi kulture nakon koncerta loše rok grupe. U vazduhu lebdi neka oporost, saznanje da sada treba zapeti ozbiljno i iznova, da više nema odgađanja. Kraj avgusta je kao otrežnjenje poslije pijanstva.
To je onaj prijatelj koji vas protrese za ramena i kaže: „Probudi se, vrijeme je“… U to doba godine ponajviše postajemo svjesni svoje prolaznosti i proticanja vremena. Jedne od najvažnijih istina koje treba da osvijestimo u životu.
Zato kada god poželimo da neki dani ili mjeseci prođu brzo jer su ispunjeni mukom ili brigom, trebalo bi da se sjetimo koliko je važno biti svjestan svakog trenutka, pa i onih teških, kako nam život ne bi prošao u magnovenju. I ne, ne treba život živjeti u iščekivanju: da završimo školu, da se zaposlimo, da nađemo bolji posao, da uradimo još ovo ili ono… Treba mu krenuti u susret odmah i sada, uz zahvalnost što nam je uopšte darovan. A sve to kako jednog dana ne bismo zaćutali pred onim možda najvažnijim pitanjem: Koliko smo bili blagodarni za Dar (života) kojim smo darovani?
Vladika Grigorije, episkop je diseldorfski i njemački
Izvor: Instagram
