Zato je veliki blagoslov za nas, posebno za nas koji živimo u svetoj Crnoj Gori, jer kad malo vremena uzmemo, kad malo odtihujemo, možemo da sagledavamo i da sozrecavamo da je ovo zemlja koja pripada Majci Božijoj. Sve što je najsvetije u njoj, svi oni izvor sa kojih se naš narod napajao i osvećivao, svi su oni manje više Njoj posvećeni. Od Ostroške, Moračke, Cetinjske, Savinske, pa evo i Podmainske…
Visokopreosvećeni mitropolite, braćo i saslužitelji, u Hristu sabrani narode,
Važno je u današnji dan, praznični dan, da uhvatimo onu suštinu i silinu Praznika; silinu istine koja nas štiti i oslobađa od okova zabluda, laži koje nam skraćuje noge da ne bismo hodili velikim koracima, da se ne bismo kretali ka visinama – ka otvorenim nebesima; nebesima koja su otvorena i koja nas iščekuju i, evo, prizivaju silom ljubavi – besmrtne, netruležne, neoduzimljive, nepokebljive ljubavi kojom nas Otac nebeski ljubi. Tu ljubav u tajni ovaploćenja Sina jedinorodnoga projavi, njenu silinu i maksimalizam smrću Njegovom potvrdi i vaskrsenjem objavi da u ljubavi nema granica, nema ograničenja više ni smrću ni grijehom, ni onim koji samoga sebe samoljubljem osakati i zauvijek odvoji od jedinstva sa Onim koji jeste ljubav i Koji je daje svima onima koji Ga ljube i kroz ljubav jedinstvo sa Njim imaju. Zato je važno, braćo i sestre, da prepoznamo nebesa otvorena.
Ovaj Praznik nema nikakve veze sa zemljom sem što sa zemlje vaznosi na nebesa. Ovaj praznik nema nikakve veze sa duhom ovoga svijeta i njegovim grčevitim nastojanjima da sebe održi u smrti, u mržnji, u zlu; u savezu sa zauvijek palim i odbačenim, pomračenim demonskim umovima. Ovo je nešto sasvim novo. I za nas dato je i ponuđeno. Zato treba da smo oprezni, da smo fokusirani, jer ne daje nam se malo i ne daje nam bilo ko.
U danima ovog Praznika Uspenja Presvete Bogorodice sama Majka svjetlosti, ili kako Sveti Arhangeli poju, i kako Je nazivaju, i kako Joj se poklanjaju, kao materiji Boga njihovog, Vladike njihovog – Ona sama nas sabira onim čuvenim uspenskim magnetizmom koji je u one dane sabrao i apostole i sve ondašnje hrišćane, ali i nebeske sile. Ista ta uspenska litija, taj uspenski magnetizam sabira i nas u ove dane.
Ništa se u međuvremenu nije promijenilo, nije ta sila magnetizma malaksala nego je ista jer istom ljubavlju priziva, istim vječnim životom u isti taj život nas uvodi, otimajući nas od prolaznosti, od truležnosti, od obamana ovoga svijeta i vijeka.
Zato je veliki blagoslov za nas, posebno za nas koji živimo u svetoj Crnoj Gori, jer kad malo vremena uzmemo, kad malo odtihujemo, možemo da sagledavamo i da sozrecavamo da je ovo zemlja koja pripada Majci Božijoj. Sve što je najsvetije u njoj, svi oni izvor sa kojih se naš narod napajao i osvećivao, svi su oni manje više Njoj posvećeni. Od Ostroške, Moračke, Cetinjske, Savinske, pa evo i Podmainske, da ne nabrajomo sve svetinje koje su Njoj posvećene, jasno otkrivaju da pripadamo Njoj. I da se Ona, evo i danas, materinskom smjelošću koji ima pred Vladikom, Sinom Njenim, ali i Bogom Njenim zauzima za nas.
Zato je ovaj sabor, ne običan sabor, ovo je naše kretanje, braćo i sestre, naše ulaženje, ali realno ulaženje i kretanje ka nebesima. Ovo nije razvlačenje po horizontali života, ovo nije ni pokretanje sa malim nadanjima i očekivanjima da će nam eto, možda, ako bog da, biti malo bolje. Ovo je vertikala Vaznesenja, ovo je silina Uspenja koja smrt satre i život vječni svima nama dariva, ali da ga imamo primajući ga od Nje i od Onoga kojeg nam Ona rodi na spasenje i na vječno oboženje.
