Teško je zamisliti da postoji normalan čovjek u Crnoj Gori čija prva asocijacija na politiku i medije nije minsko polje koje bi, valjalo, zabetonirati do posljednjeg vremena.
To se ne može, kao što se ne može zariti glava u pijesak da se ne sluša i da se ne gleda bezumlje i bezdušje u kome živimo – bezndaženi, anemični, osakaćeni sebičnošću, ideologijama, stranačkim mimkirijama, lažnim empatijama, neiskrenošću; lišeni, nekad nama tako svojstvene, spremnosti da budemo pravi, dostojni i pošteni bar u nesrećama – jezivim i strašnim, koje nas opominju da postoji nešto što nikako i nipošto ne bismo smjeli izgubiti: DUŠU!
Mir, mir, mir – vječni mir mrtvima!
Nama? Šta nama ostaje!?
Država, političari, mediji, nesreće koje nas opomenu da imamo pet hiljada policajaca, ali nemamo dovoljno čizama i pancira; da imamo političare bez odgovornosti; da imamo medije bez kodeksa; da imamo društvene mreže na kojima analitičari, politički fanatici i ludaci svih profila siju mržnju, mržnju i samo mržnju.Teško nama!
Malo, premalo razuma moglo se čuti prethodnih dana. Političke i činovničke fraze, medijske senzacije užasa, kolumnističke ekspertize zlodjela „ukrašene” ironijom i cinizmom!
Izgovorene riječi kao i ljudi snose, valjda, nekakvu odgovornost. Ali kako!? Kako to očekivati u društvu u kome televizijske ekipe nakon monstruoznog zločina hitaju da pitaju građane šta misle o zločinu!? Kako, kada anketirani građani razmišljaju šta bi mogao biti motiv zločinca!? Motiv! Strahota! Teško nama kad jedno zlodjelo postaje materijal za svakovrsne bezdušne istrage i interpretacije, za javni život bez saosjećanja i saučešća.
Milorad Durutović
