Prvo sam pomislio, majko mila, kakva djetinjarija! No, kad mi njegovo lice izbi pred oči, shvatih da je on čovjek, bradat, kosmat, u zrelim godinama, te korigovah sebe samog. Kakva infantilnost!

Crnogorski kolumnista, sticajem (političkih) okolnosti i poznati pisac Andrej Nikolaidis izdao je na portalu CDM dekret: „Na svaku crnogorsku crkvu i manastir okačite crnogorsku zastavu. Puno, što više crnogorskih zastava“, dodao i posebnu strategiju da se tamo gdje to, valjda, fizički nije izvodljivo upere projektori sa „puno, što više crnogorskih zastava“.
Prvo sam pomislio, majko mila, kakva djetinjarija! No, kad mi njegovo lice izbi pred oči, shvatih da je on čovjek, bradat, kosmat, u zrelim godinama, te korigovah sebe samog. Kakva infantilnost!
Infantilnost je, najprostije rečeno, kod odrasle osobe ispoljavanje nekih tipično dječijih karakteristika mišljenja, emocionalnog reagovanja ili obrazaca ponašanja. Međutim, kada se zapazi da to postaje trajna odlika odrasle osobe, onda imamo ozbiljan problem s karakterom, u ovom slučaju sa Nikolaidisom. Upravo, on nema problem sa sobom, ali ko god je osuđen da boravi u njegovoj blizini ili da čita njegove kolumne, onda je taj u stanju nekog grdnog stradanja.
Šta to može biti? Psihologija bi imala svoja objašnjenja. Infantilnost najčešće odlikuje osobe koje pate od antisocijalnog, histrioničnog ili narcističnog poremećaja ličnosti. Kada je riječ o Nikolidisu, ako i samo ako sudim po njegovoj kolumnistici i javnim istupima, najprije bih rekao da on „pati“ od narcisoidnog poremećaja ličnosti (to je skoro isto što i gordost, ali ima bitnih razlika). Njegova hronična kolumnistička infantilnost samo je jedan od brojnih simptoma, ali time ću se baviti ako i samo ako bude potrebe za tim.

U spomenutom dekretu Nikolaidis kaže:
„Pih.
Pih. Pih. Pih. Pih. Pih. Pih. Pih. Pih. Pih. Pih. Pih. Pih. Pih. Pih. Pih. Pih. Pih. Pih. Pih. Pih. Pih. Pa povrh svega toga: Pih.“
Osim što je infantilno, ovo neartiklisano i apsurdno „pihovanje“ još može da posluži kao školski primjer za narcističku agresiju, tzv. „narcisoidni bijes“. Inače, količina agresije u kolumnistici Andreja Nikolidisa, koja se i statistički može mjeriti brojem leksičkih jedinica koje konotiraju neku uvredu, psovku, mržnju, blasfemiju, huljenje na Boga, mržnju prema siromašnim, religioznima, kao i svima koji se ne klanjaju liku i djelu Mila Đukanovića, takođe se može uzeti kao ozbiljan simptom NPL-a.
I još nešto, sve što napada u svom dekretu, crkve, zastave, vladu, ministre, monahinje… Nikolaidis naziva „takozvanim“. To je, takođe, odlika NPL-ovaca da negiraju istinistost, postojanost, ispravnost svega što se ne uklapa u njihov narcisoidni, grandiozni doživljaj sebe, sebe kao jedine istine. Tu je stvar najjasnija, ko sebe proglašava za jedinu istinu (za boga) taj iz laži (iz đavola) ne može da izađe, ne može da ovlada sobom, pa bi stoga htio da ovlada drugima, da natjera druge da uzmu puno, što više projektora, što više zastava te udare na manastire. Tome, instrumentalizovanju ljudi, najviše su skloni NPL-ovci.
No, još ispada dobro što je Nikolaidis kolumnista, a ne, recimo, general.
Milovan Urvan
