Naše psovke apsolutno su bez konkurencije u poređenju s ostatkom svijeta. Naravno da i drugi narodi psuju, Englezi, Mađari i Meksikanci, čak više od nas, ali niko tako „sočno“ kao mi. Pripadnici malog broja naroda psuju Boga, majku i druge svetinje, a mi takve imenice vrlo uspješno kombinujemo s još maštovitijim atributima i glagolima, pa onda na kraju sve to zajedno strpamo na granu ili neko još bolje mjesto.
U filmu „Sveti Đorđe ubiva aždahu“, unuk pita dedu, dok šetaju u pomrčini: „A zašto mi Srbi stalno živimo u mraku?“, na šta dobija odgovar: „Zato što stalno psujemo Boga, Sunce i hljeb!“ I, zaista, šta može očekivati narod čija dobra većina svakodnevno psuje najveće svetinje?
Naše psovke apsolutno su bez konkurencije u poređenju s ostatkom svijeta. Naravno da i drugi narodi psuju, Englezi, Mađari i Meksikanci, čak više od nas, ali niko tako „sočno“ kao mi. Pripadnici malog broja naroda psuju Boga, majku i druge svetinje, a mi takve imenice vrlo uspješno kombinujemo s još maštovitijim atributima i glagolima, pa onda na kraju sve to zajedno strpamo na granu ili neko još bolje mjesto.
Obično se psuje majka, sestra, otac, strina, tetka i ostala mnogobrojna familija, Bog, Sunce, nebo, miš, patka, pas, jež, hljeb, mlijeko, so, pšenica i drugi prehrambeni proizvodi…
Izreći psovku u razgovoru, isto je kao pljuniti u čašu čiste vode – kaže stara japanska poslovica. Zato, ne zagađujte psovkama vodu koju pijete!
Hula i psovka na Boga, na Svetoga Duha Božjeg, nije običan greh, već greh učinjen sa đavolskom energijom. To je greh u kome se čovjek dobrovoljno rađa od đavola, i oca laži čini svojim roditeljem (sr. Jn. 8,44).
Donko Rakočević
Izvor: Fejsbuk
