Malograđanin želi da bude obavešten. O sebi govori samo ono što smatra da je povoljno po njega i njegove poslovne i porodične interese, ali drugog zapitkuje o svemu, indirektno, nasrtljivo, policijski.

U svojoj stalnoj i glavnoj, stvarno jedinoj težnji da sebe i svoje pravo održi i osigura, a zatim što je moguće više društveno podigne i obogati, on ima potrebu da sakupi što više podataka o svemu što ga okružuje, i to naročito onih koji nisu svima poznati i koji njemu mogu da posluže u poslovanju sa ljudima. Na drugom polu tog njegovog zainteresovanog ljubopitstva nalazi se njegovo neiteresovanje za sve što nije, ili što mu izgleda da nije, u vezi sa njegovim neposrednim, ličnim i porodičnim interesima.
A često vidimo kako se kod njega to sredstvo borbe, s vremenom, izrodilo i kako je u daljim, već obogaćenim i osiguranim naraštajima, dobilo oblik nezdravog ljubopitstva, ogovaranja, prepričavanja, tj. postalo navikom koja je izgubila razlog opstanka i prvobitni smisao i postala sama sebi svrhom.
Ivo Andrić, Znakovi pored puta
